Otvorenje 71. Splitskog ljeta imalo je političku predigru. Ministrica kulture i medija u glavnoj ulozi pokazala je imperatorski palac dolje festivalu uoči samog otvorenja, izjavivši: "Mi smo osigurali sva potrebna sredstva, ali ni produkcijski, ni sadržajno, niti s aspekta budžeta festival jednostavno nije na razini koju očekujemo od nacionalnih manifestacija." Baš poticajno i ohrabrujuće.
Dodala je i kako je "ministarstvo spremno pomoći intendantu splitskog HNK Vicku Bilandžiću" premda se iz prosutih iznutrica riječi političke zvjerke jasno čita proroštvo vjerojatne skore smjene.
Uz to je ministrica zdušno na svakom koraku branila odustajanje HRT-a od uobičajenog televizijskog prijenosa, ali kazalište, odnosno redatelj i scenarist otvorenja Ivan Leo Lemo nisu ostali dužni. Troje glumaca svojim je mobitelima "lajvalo" ceremoniju koju je vodilo, pozvavši i publiku da učini isto, kad ih je već HRT ostavio "isključene" i "podcijenjene".
Ovogodišnji festival donosi, kao i uvijek, niz dramskih premijera, opere, balete, koncerte. No ako i ode, intendant će moći otići uzdignute glave već i zbog samog početka s praizvedbom Tijardovićeva "Dioklecijana".
Rođen prije 130 godina, Tijardović je silno zadužio Split. Malo li su dvije vječno popularne operete, pa još k tomu i boje dresa i grb Hajduka?
Lemo je u najavnom razgovoru u kazališnom podcastu podsjetio kako je Tijardović 1975. godine, na kraju proslave svog 80. rođendana, pred punim Lisinskim na nogama, rekao da mu je ostala još samo želja i nada u izvedbu njegova životnog djela, a tu želju i obećanje zagrebačkog HNK zapečatio je tada legendarni Vladimir Ruždjak otpjevavši odabrani broj iz opere.
Godinu poslije Tijardović je umro, a njegov "Dioklecijan", završen 1964., ostao je pokopan u intendantskim i dirigentskim ladicama sve do 2012., kada su odabrane ulomke na pozornici splitskog HNK u poluscenskoj izvedbi predstavili dirigent Hari Zlodre i redatelj Goran Golovko sa studentima splitske Umjetničke akademije.
"Dioklecijanu" se nipošto nije pristupilo kao pukom odrađivanju i otplaćivanju duga Tijardoviću. Maestro Zlodre s velikim je marom i ljubavlju pročistio i skratio partituru, što je svakako bilo potrebno jer i u preostalih dva i pol sata glazbe, osobito u početnim prizorima, akademizam zna prevagnuti nad nadahnućem. Ali, kako je odmicala predstava, podijeljena u devet markantnih tematskih poglavlja, postajalo je sve jasnije da je "Dioklecijan" itekako zaslužio i opravdao svaku kap znoja svih kazališnih ansambala kao i svaki budžetski euro uložen u ogroman produkcijski i umjetnički pothvat. HRT je propustio jedinstven spektakl.
Energija, dramatski naboj, uzbuđenje i uvučenost publike u radnju opipljivo su rasli u toj vrlo ozbiljnoj drami o usponu i padu moćnika. Na kazališnoj pozornici kronološki su se redali sudbonosni događaji iz života Dioklecijana i ljudi oko njega, počevši od obitelji. Sve su rjeđe bile i rogobatnosti libreta Branka Radice, odnosno nespretnog ukalupljivanja teksta u modernistički glazbeni izraz prokomponirane forme izražene kromatike i proširene tonalitetnosti. Vizualno atraktivni bili su scena Vesne Režić, kostimi Belme Čečo Bakrač te videa Villema Miličevića i Slavena Krejačića.
Nema tu arija za kasnije pjevušenje i zviždukanje, baš kao što ih nema ni u "Ekvinociju" Ive Brkanovića ili "Adelu i Mari" Josipa Hatzea, pa ih ipak cijenimo i izvodimo. Tijardović im je u većini prizora ravan, uz osobito istaknuto majstorstvo zahtjevnih i uzorno izvedenih zborskih ulomaka, sve do veličanstvenog završnog kršćanskog himna utemeljenog na gregorijanskom koralu, u završnom devetom prizoru, koji se odigrao "kod Dioklecijana doma", na njegovu Peristilu.
U tu procesiju, praćenu rimskim legionarima, publika nipošto nije krenula nevoljko, da bi i ona, eto, odradila dug prema Tijardoviću. Naprotiv.
Ovako je to vrlo točno opisao redatelj Ivica Buljan: "Kad je povorka nakon drugog čina zaokrenula na Marmontovu, pa pored Semafora i Gruga ušla u palaču i preplavila Peristil, činilo se da Split opet živi sa svojim festivalom", nazvavši izvedbu "manifestacijom kulturne samosvijesti".
A na onom nekada Crvenom Peristilu dočekala nas je samo pozornica u obliku velikog crvenog križa. Tu je redatelj Lemo ubacio i dopisani, u izvedbi Siniše Popovića eshilovski snažan, dramski monolog Vrača.
Igrajući napokon samog sebe, Peristil je bio vremeplov koji nas je odveo stoljeća unatrag. Baš kad su me prošli trnci od pomisli da je egipatski stup o koji sam naslonjen dirala Dioklecijanova ruka, pored mene se kroz natisnutu publiku probio živi car u liku i glasu izvanrednog Jurice Jurasića Kapuna, čas prije nego što će popit otrov i skliznuti u smrt osamljenog očajnika na podu svoje palače.
Uz Tereziju Kusanović kao Dioklecijanovu majku i Antoniju Teskeru kao ženu Prisku te Roka Radovana kao Antonija, silno angažiranim i suverenim nastupima predstavu su obilježili gosti iz sarajevske Opere, ponajviše Aida Čorbadžić (inače sarajevska Floramye) kao careva kći Valerija, ali i redom Amir Saračević kao Maksimijan, Ileš Bečei kao Galerije i Erol Ramadanović kao Tibul, a Bože Jurić-Pešić, splitski pjevač riječke Opere, bio je i glumački sjajan kao poludjeli Dion. Dug je vraćen, a Split je dobio predstavu za anale i otvorenje festivala za pamćenje.