Karlo Hubak vrlo je nadaren glazbenik. Kao pijanist, dirigent, korepetitor, aranžer on bi vrlo vjerojatno mogao lijepo i ugodno živjeti i raditi unutar ustaljenih formalnih i normativnih okvira namijenjenih klasičnoj glazbi u društvu.
Na primjer: dobro proučiti i onda tjedan-dva s odabranim ili dodijeljenim mu sviračima uvježbavati četverostavačnu Serenadu za puhačke instrumente, violončelo i kontrabas u d-molu, op. 44 Antonína Dvořáka te je izvesti pred publikom koja bi se odazvala i pred praznim stolcima onih koji ne bi došli na klasični koncert komorne glazbe.
Međutim, Karlo Hubak nije samo nadaren glazbenik. Njegovi su talenti višestruki, on ima izraziti smisao i poriv da se bavi i dramskim kazalištem i glazbenim teatrom. Ali ni to mu nije dosta. On je umjetnik kojeg zanima stvarnost. Njemu je stalo do svijeta, a još više do ljudi koji s njim u njemu žive. Važno mu je ono što ti ljudi iz tog svijeta donose sa sobom i u sebi kada dolaze, na primjer, slušati glazbu. Štoviše, za njega čak ni izvođači, svirači i pjevači nisu tek dobro uvježbani i prirodno inteligentni strojevi namijenjeni da što točnije predstave neko djelo prema autorovim notama i dirigentovim zamislima.
Umjesto da uživa u ulozi maestra – apsolutnog gospodara djelića vremena u kojem baš njegov najčarobniji štapić mrtve note pretvara u živu glazbu – Hubaku njegovi talenti i ljudska znatiželja ne daju mira pa se bavi i vremenom prije i poslije glazbe, uvlači to vrijeme i u samu glazbu, interpolira u nju priče tako dobro izmišljene da se slušaju i gledaju kao gola stvarnost. A ona još za te igre s vremenom i formom traži i nove prostore.
Tako je, s Natašom Rajković, za prošlo ljeto smislio genijalnu predstavu "Gdje je Zrinski? U Parku heroja!".
Šteta je, baš velika šteta što se ta predstava ne igra barem deset puta više od dva festivalska termina. Vjerujem da to ne ovisi samo o HNK Ivan pl. Zajc nego i financijerima o kojima ovisi budžet. Jer intendantica Dubravka Vrgoč barem zna što je dobar teatar. Zato je Hubaka angažirala i za ovogodišnje Riječke ljetne noći, a on je napravio "Ljetnu serenadu" koja je imala premijeru u petak, 3. srpnja i imat će još jednu izvedbu, 9. srpnja.
U središtu "predstave" (u nedostatku bolje riječi koju bi tek trebalo izmisliti za ono što radi Hubak) doista je Dvořákova Serenada u d-molu koju u ljetnoj večeri ležerno, ali ne zato manje posvećeno, sviraju članovi Riječkog simfonijskog orkestra, odnosno Orkestra Opere HNK Ivan pl. Zajc. Tih pola sata Hubak je doista pravi maestro.
Ali on je "zakuhao" i ono što prije i poslije rade i govore petorica penzionera. Glavni je Kvatro (Ivo Grubiša), čangrizavi šefovski nastrojeni organizator koncerta za svoja četiri prijatelja. Đorđo (Bonić) u tom je društvu brbljavac i "filozof". Mislav (Kristović) malo je pogubljeni lik o kojem ostali brinu kao mlađem bratu. Fizionomijom i glumom mogao bi biti zvijezda bilo kojeg filma Jima Jarmuscha. Željko (Fućak) onaj je koji kasni i kojeg se čeka, pomalo kao Godota. Priprema prostora za koncert već je odmakla kad se napokon pojavi na svojoj vespi (doslovno) s kablovima za osvjetljenje stalaka za note. Nenad (Vukelić) dobrodušni je praktičar zauzet ublažavanjem kvrga u odnosima unutar grupe. Vukelić je, ujedno, jedini profesionalni glumac među njima, umirovljena zvijezda riječkog HNK i "Zrinskog u Parku heroja".
I tu je još skulptura Jurja Gagarina koji postaje Majka Božja, zabrinuta nad gradom dolje u ljetnoj noći.
Namjerno sam veći dio ovog članka posvetio Karlu Hubaku, umjesto da vam prepričavam "Ljetnu serenadu". Zašto? Zato što to jednostavno morate otići čuti, vidjeti i doživjeti u još jednom novom, za teatar i glazbu osvojenom ambijentu malog parka iza riječkog Astronomskog centra. Gore, visoko na brdu iznad Vežice. Za nas koji nismo iz Rijeke, i sam dolazak do tamo bio je predstava.