Film "Do ludila" je – do ludila zabavan uradak! Idealan za sve one kojima nedostaje ono vrijeme u kojem romantične komedije nisu bile limunadasti filmići. Sjajan je odabir za svakoga tko želi pogledati dobar, neobičan, vrckav i posve neočekivan film. "Do ludila" je gostovao na posljednjem Festivalu mediteranskog filma u Splitu, a trenutačno se prikazuje u kinima Mediteran diljem obale. Ovakva priča, ljeto, more… zaista su dobitna kombinacija za jedan ne tako razvikan pravi ljetni hit. Što znači poslušati unutarnji glas, i to onda kada je to – kažu – najvažnije, odnosno kada se tiče ljubavi? Što ako čovjek ima više unutarnjih glasova koji s k tomu u konstantnoj prepirci, često i u sukobu? Baš na ta pitanja Paolo Genovese u svom posljednjem uratku pokušava dati odgovor.
Genovese nas tako ovog puta odvodi u glave dviju osoba koje se prvi put nađu na spoju. Što se to događa u njihovim glavama? "Do ludila" je, zapravo, svojevrstan hibrid Disneyeva animiranog filma "Izvrnuto obrnuto" i uratka "Prije svitanja" Richarda Linklatera, barem kada je riječ o kliku i primjetnoj kemiji koja se dogodila tijekom prvog susreta. U ovoj talijanskoj razigranoj crtici gledamo Piera (Edoardo Leo), razvedenog profesora, i Laru (Pilar Fogliati), milenijalku u srednjim tridesetima koja je posvećena svom obrtu dok su – kako u jednom trenutku veli – sve njezine prijateljice odjednom trudne. Oboje su jako smušeni, smotani, odgovori su im često blesavi i nelogični. Ponašaju se kao školarci. No ono što gledatelji vide nije samo njihov nespretni razgovor, nego i burna aktivnost unutar njihovih glava koja je personificirana kroz likove koji taj spoj gledaju, komentiraju, analiziraju, a katkad čak i sabotiraju. U svakom od njih, naime, postoje četiri osobe. U Pierovoj glavi skrili su se profesor koji je racionalan; Romeo koji je nepopravljivi romantik; Eros koji – kako mu i ime sugerira – djeluje isključivo vođen nagonima te Valium, potpuno apatičan sredovječni muškarac. Podstanari Larina uma su – svakako najglasnija – Alfa, odlučna feministica koja je ujedno i najveća saboterka ponovnog davanja srca "još jednom muškarcu"; Trilli koja je najsenzualnija među njima; Scheggia koja predstavlja impulzivnost te Giulietta koja je romantična sanjarka.
Brze izmjene replika – ne samo među dvoje protagonistima, nego i među svim glasovima u njihovoj glavi – te pomalo kazališna estetika grade dinamičan ritam koji ni u jednom trenutku ne gubi na toplini i konstantnoj raznježenosti koja ipak nikad ne prelazi u patetiku i dosadu. Iako se ovdje ne krije neka posebna dubina kao kod, recimo, spomenutog Linklaterova filma, i iako radnja prelazi u predvidljiv tijek, držeći se ziceraškog raspleta, ne može se umanjiti njegova šarmantnost. Da, više se posvetilo formi nego samom sadržaju, ali neodoljivost mu se ne može poreći.