Povodom 70. rođendana Vlaste Delimar, jedne od najvažnijih hrvatskih i regionalnih umjetnica performansa, jučerašnja Noć performansa u cijelosti je posvećena njezinu radu i umjetničkom nasljeđu. Program pod nazivom „Hommage Vlasti Delimar“, koja se održala na nekoliko zagrebačkih lokacija, okupila je umjetnice i umjetnike različitih generacija i poetika koji su kroz nove izvedbe reinterpretirali neka od njezinih najznačajnijih djela.
Na poziv kustosa Zvonimira Dobrovića, u programu su sudjelovali Vlasta Žanić, Maiamar Abrodos, Arijana Lekić-Fridrih, Bruno Isaković i Lucia Giannoni. Program je započeo na Zrinjevcu reinterpretacijom performansa „Vezana za drvo“ iz 1985. godine u izvedbi Vlaste Žanić i suradnica. Polazište rada pitanje je ugroženosti teško stečenih ženskih prava u vremenu jačanja konzervativnih i patrijarhalnih tendencija.
U galeriji The One Piece Gallery u Centru Kaptol argentinska transrodna umjetnica Maiamar Abrodos izvela je rad „Pravo na orgazam nakon 60-te“, novu interpretaciju jednog od najpoznatijih performansa Vlaste Delimar. Arijana Lekić-Fridrih nadovezala se na performans „Razgovor s ratnikom ili žena je nestala“, istražujući nevidljivi rad skrbi i održavanja koji ostaje izvan dominantnih povijesnih narativa.
Večernji program u Zagrebačkom plesnom centru donio je dvije izvedbe inspirirane kultnim radovima Vlaste Delimar. Bruno Isaković reinterpretirao je performans „Kurac volim“, propitujući odnose između želje, tijela i društvenih normi, dok je argentinska umjetnica Lucia Giannoni kroz rad „Treba vjerovati muškarcima“ otvorila pitanja povjerenja, autoriteta i rodnih odnosa iz suvremene perspektive.
Serijom izvedbi Noć performansa uspostavlja privremeni prostor susreta između generacija, različitih umjetničkih strategija i iskustava tijela, otvarajući i danas aktualno pitanje što znači stvarati umjetnost iz tijela i kroz tijelo te koliko ona može biti istodobno duboko osobna i neizbježno politička.
Nije bolest sve sto boli. Jasno mi je da postoje ljudi sa odredenim sexualnim devijcijama. Marginalna grupica, cijia se brojnost mjeri u promilima. Ali da se njihov svjetonazor i prezentacija njihove patologije naziva umjetnosti i da se to obilno placa iz drzavnog proracuna, to nikako ne mogu razumjeti ni prihvatiti. NIKADA