U kontekstu ove kolumne, o kulturnim organizacijama najčešće pišem kao o pravnim osobama koje su registrirane kako bi tijekom cijele godine provodile kontinuirane programe — producirale umjetnička djela, organizirale radionice, izdavale brošure ili provodile različite tipove edukativnih aktivnosti. Većina mojih kolega i suradnika koji imaju vlastite organizacije osnovali su ih kako bi si stvorili platformu za dugoročan umjetnički rad pod vlastitim uvjetima.
Ponekad je, međutim, obrnuto: ne krećemo od potrebe da tijekom cijele godine imamo kontinuirani program, nego od jedne snažne programske ideje koja traži vlastiti produkcijski okvir. Ideja je toliko zahtjevna, kompleksna ili dugoročna da ju je teško nositi kao pojedinačni projekt. Tada organizacija nastaje kao infrastruktura za nešto što se publici možda pojavljuje jednom godišnje, ali se u stvarnosti priprema gotovo cijelu godinu.
Primjer toga su festivali — događaju se jednom godišnje, no iza njih su mjeseci organizacije, dogovaranja, promišljanja, istraživanja, partnerstava, logistike i fundraisinga.
Događa se i da jedno proizađe iz drugoga: nakon godina provedbe raznovrsnih organizacijskih aktivnosti, članovi organizacije svoj rad okrune programom festivalskog formata. Primjer toga je Festival empatije, koji će se u listopadu ove godine održati treći put, u organizaciji Kreativne Audiovizualne Asocijacije (KAVA), koju je Ivana Karačonji Rupčić osnovala još 2012. godine s ciljem razvoja interdisciplinarnih i multidisciplinarnih projekata. U ovom slučaju festival nije bio početna točka, nego rezultat više od desetljeća rada: akumuliranog iskustva, izgrađenih partnerstava i jasne potrebe da se teme koje su se godinama otvarale kroz manje formate okupe u veću, vidljiviju i javno prepoznatljiviju platformu.
KAVA se od početka bavila povezivanjem različitih medija, umjetničkih formi i psihologije, istražujući načine na koje dramaturgija, film i psihološki procesi mogu zajedno otvarati pitanja svakodnevice, identiteta i društvenih odnosa. Kroz radionice filma i psihologije, dokumentarne projekte, edukativne formate poput Escape the cinema ili Escape the museum te brojne suradnje s kulturnim institucijama, školama, kinima i stručnjacima iz različitih područja, KAVA već više od desetljeća gradi specifičnu metodologiju rada.
Festival empatije, prvi put pokrenut 2024. godine, je organska posljedica dugotrajnog organizacijskog razvoja i logičan nastavak višegodišnjeg istraživanja odnosa umjetnosti, psihologije i društvenog dijaloga.
Festival otvara prostor za interdisciplinarno promišljanje iskustava koja duboko oblikuju suvremeni život, pritom okupljajući umjetnike, psihologe, sociologe, terapeute, akademsku zajednicu i civilni sektor. Prvo izdanje bavilo se temom gubitka. Održano je u Zagrebu, u suradnji s partnerima poput Muzeja suvremene umjetnosti, Gradske knjižnice i Tiflološkog muzeja. U umjetničkom dijelu program je obuhvaćao filmske projekcije, fotografske izložbe, razgovore o knjigama i susrete s autorima, dok su pojedine teme dodatno otvarali psiholozi, sociolozi, profesori Filozofskog fakulteta, stručnjaci s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, predstavnici studija novinarstva te različite organizacije civilnog društva.
Godine 2025. Festival empatije bavio se temom neuspjeha i proširio izvan Zagreba, na Osijek i Rijeku. U tri grada okupio je više od stotinu aktivnosti, a uz postojeće partnere pridružili su mu se suradnici i istraživači s Instituta za društvena istraživanja, čime je dodatno osnažena njegova istraživačka i društvena dimenzija.
Treće izdanje Festivala empatije održat će se krajem listopada 2026. godine, a ovogodišnja tema bit će konflikt. Ovakav rast festivala zvuči impresivno kada se sažme u nekoliko rečenica, ali iza njega stoji organizacijski rad koji je javnosti uglavnom nevidljiv. Treba osmisliti temu, pronaći partnere, uskladiti prostore, autore, stručnjake, gradove, termine, financiranje, komunikaciju i publiku. Treba istovremeno voditi računa o umjetničkoj kvaliteti, stručnoj relevantnosti i dostupnosti programa. Upravo zato festivalski format, iako vremenski koncentriran, često zahtijeva jednako ozbiljno planiranje i produkciju kao i cjelogodišnji program.
Prije nekoliko dana u BIZkoshnici, kao popratni program Festivala empatije, održan je panel „Izazovi poduzetnica u kulturi“, koji je otvorio razgovor o tome kako opstaju oni koji djeluju kao mali i mikro poduzetnici u kulturi.
„Mikro poduzetnicima definitivno trebamo dati vidljivost i o tome više govoriti. Nismo shvaćeni i definitivno nismo dovoljno valorizirani, a zapravo najveći postotak poduzetnika u Hrvatskoj dolazi iz jednog zaposlenog ili obiteljskog posla“, kaže Ivana.
U kulturnom sektoru ta je tema još složenija zato što se mnogi od nas ne doživljavaju primarno kao poduzetnici, nego kao umjetnici, producenti, kustosi, dramaturzi, glazbenici, redatelji ili edukatori. No čim moramo ugovarati poslove, planirati budžete, voditi timove, plaćati suradnike, prijavljivati projekte, pregovarati s partnerima i preuzimati financijski rizik, ulazimo u područje poduzetništva — samo što to poduzetništvo često nema ni alate, ni zaštitu, ni priznanje koje bi mu trebalo pripadati.
Na panelu su o izazovima svojih umjetničkih projekata govorile filmska producentica Vanja Jambrović (Restart), skladateljica i interdisciplinarna umjetnica Sara Renar te kustosica Ana Dević (WHW). Naizgled dolaze iz različitih sektora, ali upravo je ta razlika omogućila da se vidi koliko su obrasci rada slični: projektno financiranje, nestabilnost, višestruke uloge, stalno dokazivanje i ovisnost o osobnoj izdržljivosti.
„Htjeli smo čuti iz prve ruke kako funkcioniraju žene koje su već etablirane i realizirane u kulturi, kako žive, kako je kod njih sve počelo i kakva je budućnost sektora“, nastavlja Ivana. „Bazično smo se više-manje složili oko svih problema. Iako svaki sektor nosi svoje zadanosti i pravila, osnovni problemi su gotovo identični. Koliko god projekti izgledali ispolirano, prekrasno, uspješno — a to jesu zaista uspješni projekti — iza svega su i dalje ljudi koji rade na više pozicija odjednom, koji su u burnoutu i kojima treba pomoć. Bez obzira na više desetljeća iskustva u sektoru, poslovanje — ekonomska i umjetnička sigurnost — i dalje je fragilno.“
To je možda jedna od najvažnijih stvari koje javnost rijetko vidi. Uspjeh kulturnog projekta često se mjeri premijerom, nagradom, punom dvoranom, dobrim medijskim odjekom ili lijepo oblikovanom objavom na društvenim mrežama. Ali ti vidljivi trenuci ne govore mnogo o uvjetima rada koji su ih omogućili. Ne govore koliko je poslova jedna osoba odradila istovremeno, koliko je sati ostalo neplaćeno, koliko je odluka doneseno bez sigurnosti da će projekt uopće biti financijski zatvoren.
Iako su problemi preduboki da bi ih se riješilo na jednom panelu, važno je komunicirati ih, osvještavati u široj javnosti i lobirati za njihovo rješavanje. Most prema rješenju zasigurno su i razmjena iskustava i umrežavanje. „Svatko funkcionira u svojem balonu i rijetko se dotičemo zajedničkih tema, osim ako nas ne veže neki projekt. Bilo bi sjajno kada bismo imali institucionalnu podršku u stvarima koje si teško možemo priuštiti sami — od održavanja društvenih mreža do odvjetničkih savjeta o autorskim pravima.“
Je li na kraju diskusije osjećaj bio ohrabrujuć ili demotivirajuć? „Unatoč svim problemima, zaključak nije bio žaljenje ni depresija, nego činjenica da sve te žene zapravo vole to što rade. Naučile smo da se moramo uvijek nekako snaći, prilagoditi i naučiti nositi sa svim zadanostima u društvu“, zaključuje Ivana.
Možda je upravo to najtočniji opis kulturnog poduzetništva u praksi: stalno snalaženje između ideje i budžeta, između umjetničke potrebe i administrativnog obrasca, između javnog uspjeha i privatne iscrpljenosti.
Zato mi se čini važnim pisati o organizacijama ne samo kao o nositeljima programa, nego kao o prostorima u kojima se oblikuju novi modeli rada. Nekad ih osnivamo da bismo sami sebi stvorili radno mjesto. Nekad zato što nas jedna ideja preraste. Nekad nakon deset godina rada shvatimo da je sav dotadašnji trud zapravo vodio prema formatu koji može okupiti širu zajednicu.
Festival empatije dobar je primjer takvog razvoja. Nastao je iz dugogodišnjeg rada jedne organizacije, ali je prerastao u platformu koja istovremeno govori o društvu, umjetnosti, mentalnom zdravlju, inkluziji i uvjetima kulturnog rada. A možda je upravo to ono najbolje što kulturna organizacija može učiniti: ne samo proizvesti program, nego stvoriti prostor u kojem se različiti ljudi, iskustva i znanja mogu susresti — i u kojem se problemi koji su dugo bili nevidljivi konačno počinju jasno izgovarati.