Na današnji dan prije 140 godina u newyoršku luku doplovila je francuska fregata "Isère". Njezin teret, međutim, nije bio uobičajen jer u 214 drvenih sanduka, rastavljen na 350 komada i pažljivo zapakiran, ležao je najpoznatiji dar u povijesti, div u dijelovima – Kip slobode. Bio je to monumentalni dar francuskog naroda Sjedinjenim Američkim Državama, čije je putovanje preko Atlantika bilo samo jedna etapa u odiseji kipa koji će postati vječni simbol slobode, nade i američkog sna, a čiji je dolazak predstavljao logistički i inženjerski trijumf svog vremena.
Sve je počelo dvadeset godina ranije, 1865., u Francuskoj, kada je Édouard de Laboulaye, pravnik, pjesnik, pisac i gorljivi protivnik ropstva, predložio stvaranje spomenika koji bi proslavio stogodišnjicu američke neovisnosti i ukidanje ropstva u SAD-u. Također, u ovom je pothvatu Laboulaye vidio i priliku za jačanje francusko-američkih odnosa, a njegova ideja nadahnula je mladog kipara Frédérica Augustea Bartholdija, koji je prihvatio ovaj veliki zadatak te stvorio kolosalnu skulpturu koja je tada dobila naziv "Sloboda koja prosvjetljuje svijet" ili, na originalnom francuskom, "La Liberté éclairant le monde".
Izgradnja Kipa slobode bila je tehničko čudo 19. stoljeća. Bartholdi je za vanjsku oplatu odabrao bakrene listove koji su oblikovani tehnikom repoussé, odnosno iskucavanjem iznutra prema van, no ključan izazov bio je kako poduprijeti ovu ogromnu, a relativno krhku bakrenu ljušturu tešku osamdesetak tona. Prvotni inženjer kojeg je Bartholdi angažirao bio je Eugène Viollet-le-Duc, poznat po rekonstrukcijama srednjovjekovnih crkava i dvoraca, no nakon njegove smrti 1879. posao je povjeren Alexandru Gustavu Eiffelu, čovjeku koji će se kasnije proslaviti svojim tornjem u Parizu. Eiffel je osmislio revolucionarnu unutarnju strukturu – masivni željezni pilon s fleksibilnim sekundarnim kosturom – a taj genijalni dizajn, jedan od prvih primjera konstrukcije sa "zavjesnim zidom", omogućio je bakrenoj oplati da se neovisno pomiče, šireći se na ljetnim vrućinama i skupljajući na hladnoći, te da se lagano njiše na vjetru, čime je osigurana dugovječnost strukture.
Simbolika je još jedan od segmenata koje je Bartholdi smatrao ključnima pa uzvišena baklja, koja je u obnovi 1986. pozlaćena, predstavlja prosvjetljenje i svjetlost koja vodi na put slobode, dok kruna sa sedam šiljaka simbolizira sedam kontinenata i sedam mora. U lijevoj ruci Lady Liberty drži ploču, tabulu ansatu, na kojoj je rimskim brojevima upisan datum 4. srpnja 1776., dan usvajanja američke Deklaracije o neovisnosti, čime se spomenik izravno povezuje s rođenjem nacije, no jedan od najsnažnijih, a ujedno i najskrivenijih simbola nalazi se pod njezinim nogama. Pokidani okovi i lanci, jedva vidljivi ispod njezine haljine, moćna su aluzija na ukidanje ropstva i oslobođenje od tiranije, a Bartholdi ih je namjerno postavio diskretno, svjestan kako bi previše izravan prikaz mogao biti previše kontroverzan u Americi, koja se još oporavljala od Građanskog rata.
I dok je Francuska novcem od javne pristojbe, lutrije te raznih oblika zabave financirala sklapanje Kipa slobode, Amerikanci su na sebe preuzeli obvezu izrade masivnog postolja na kojem će on stajati, no prikupljanje sredstava u tadašnjoj Americi bio je veliki izazov. Održana su brojna dobrotvorna kazališna događanja, izložbe i aukcije, pjesnikinja Emma Lazarus čak je napisala i sonet "The New Colossus" ("Novi kolos"), koji je 1883. predstavljen na umjetničkoj i književnoj aukciji, ali prikupljanje je išlo presporo, sve dok se 1885. Joseph Pulitzer nije dosjetio briljantne ideje. Naime, kako bi potaknuo interes javnosti, Pulitzer je u svojim novinama The New York World pozvao čitatelje na donaciju, a on je u zamjenu za to ime svakog donatora otisnuo u novinama. Bila je to jedna od najuspješnijih crowdfunding kampanja u povijesti, u kojoj je 120 tisuća ljudi skupilo više od 100 tisuća dolara, a što je, uz novac raznih umjetničkih događanja, bilo dovoljno za izradu pijedestala koji je projektirao američki arhitekt Richard Morris Hunt.
U 350 dijelova Kip slobode pristigao je u newyoršku luku 17. lipnja 1885. godine, no postolje još nije bilo dovršeno pa je raskomadana Lady gotovo godinu dana provela na malom otoku Bedloe (danas Otoku slobode). Projektant Bartholdi sam je, pri svom posjetu Americi, odabrao ovo mjesto kao budući dom Lady Liberty, smatrajući ga "vratima u Ameriku", otokom koji vidi svaki brod koji uđe u luku, a kada je u travnju 1886. konačno završena izgradnja postolja, ondje je počelo sastavljanje monumentalnog kipa. Svečana ceremonija predstavljanja, koju je predvodio tadašnji američki predsjednik Grover Cleveland, održana je 28. listopada iste godine, a čak ni maglovito vrijeme koje se toga dana nadvilo nad New York nije zaustavilo okupljanje milijunskog gledateljstva koje je s brojnim američkim zastavama klicalo pred simbolom slobode, što je svojim kistom zabilježio američki slikar Edward Moran u djelu "Otkrivanje Kipa slobode, osvjetljavanje svijeta" ("The Unveiling of the Statue of Liberty, Enlightening the World"). Valja reći i kako kip nije ispočetka imao današnju prepoznatljivu zelenkasto-plavu boju, već je sjajio poput novog bakrenog novčića, no izloženost zraku i kiši s vremenom je pokrenula prirodni proces oksidacije, stvarajući sloj patine koji mu je dao današnji izgled i, što je još važnije, zaštitio tanki bakreni sloj od daljnjeg propadanja.
Danas je Kip slobode mnogo više od spomenika, on je jedan od najprepoznatljivijih globalnih simbola, neizostavan dio popularne kulture te svjedočanstvo o nevjerojatnom inženjerskom pothvatu. Pojavio se u bezbrojnim filmovima, od dramatične završne scene u "Planetu majmuna" do uništenja u "Danu neovisnosti", postavši simbol ne samo Sjedinjenih Država već i samog grada New Yorka, čija je vizura dolaskom Lady Liberty zauvijek promijenjena. Njezin lik krasi sve, od poštanskih maraka i suvenira do logotipa i umjetničkih djela, a iako je sam kip kroz godine doživio nekoliko velikih restauracija, njegova poruka ostaje nepromijenjena. On je trajni podsjetnik na ljudsku potragu za slobodom i snagu međunarodnog prijateljstva i on je – kao što je Ferdinand de Lesseps, predsjednik Francusko-američke unije, rekao na dan donacije – "osmo svjetsko čudo".