U petak je u Zagrebu predstavljena slikovnica "Šuma Striborova" autorice Ane Despot, nastala prema njezinu istoimenom animiranom filmu koji je tom prigodom također prikazan. Umjetnica, animatorica i ilustratorica koja se istaknula originalnim pristupom hrvatskoj mitološkoj baštini ovom je slikovnicom još jednom spojila tradiciju i suvremeni autorski izraz, dajući poznatoj priči Ivane Brlić-Mažuranić novo, duhovito i vizualno raskošno ruho. U razgovoru za Nedjelju Ana Despot otkriva kako je njezin film prerastao u knjigu, što ju je vodilo kroz proces reinterpretacije "Šume Striborove" te zašto je baš baka postala središnji lik njezine verzije ove bezvremenske bajke.
S obzirom na to da su slikovnica i animirani film "Šuma Striborova" povezani, možete li nam opisati proces transformacije – kako je animirani film prerastao u slikovnicu? Što se promijenilo, što je ostalo isto?
Već po završetku rada na filmu "Šuma Striborova", imala sam želju od njega učiniti slikovnicu. Već sam imala sve vizuale, a i tekst koji sam sama napisala, tako da je jedino preostalo složiti to u format knjige, na neki smislen i atraktivan način. Sve je ostalo isto, i priča, i crteži, likovi, atmosfera. U tekstu sam izmijenila nekoliko sitnica koje su se direktno odnosile na formu animiranog filma, ali vrlo sam lako prilagodila sadržaj fizičkom mediju slikovnice, iako se to ipak pokazalo kao veći posao nego što sam mislila, haha. Najteže je bilo osmisliti kompoziciju svake stranice i odlučiti kada se koji prizor mora prikazati a da se ne izgubi glavna nit priče, no na kraju sam prilično zadovoljna i oduševljena što svoj film imam u ruci i što ga na tako direktan način mogu podijeliti s drugima, a ponajviše s djecom.
Originalna priča Ivane Brlić-Mažuranić ima bogatu mitološku pozadinu i vrijeme je bilo drukčije. Kako ste pristupili modernizaciji ili prilagodbi tog teksta – gdje ste dodali svoj autorski pečat, a gdje ste čuvali tradiciju?
Bilo mi je jako bitno zadržati originalnu poruku "Šume Striborove" i njegovati tradiciju Ivane Brlić-Mažuranić, ali ne nauštrb modernog izričaja. Djela Ivane Brlić Mažuranić bezvremenska su i meni su osobno vječna inspiracija, no znala sam da želim interpretirati postojeću priču na svoj način, a ne da je slijepo slijedim. Željela sam ostaviti svoj trag, putem humora i prepoznatljivog stila. Iako je pouka priče ostala ista, ja sam joj dodala jedan "blesavi", šaljivi i mračni zaokret te sam malo, nadam se s ukusom, karikirala likove kako bih prenaglasila njihove osobine i dramaturgiju cijele priče.
Koja vam je publika bila u fokusu i koliko ste zadržali vizualni identitet iz filma?
Ideja mi je bila da i moj film i moja slikovnica budu univerzalno primjereni za sve naraštaje i generacije. Naravno, glavni su fokus ipak djeca i mladi, ali bilo mi je bitno da moju priču i odrasli mogu pročitati i izvući barem nešto dobro, smiješno ili zanimljivo iz toga što su vidjeli. Odlučila sam potpuno zadržati vizualni identitet iz filma. Htjela sam da ova slikovnica bude moj film u fizičkoj formi knjige, a to je, srećom, bilo relativno lako postići, jer sam već radeći na filmu zamišljala da crtam i animiram živu bajku.
"Šuma Striborova" jedna je od najpoznatijih priča Ivane Brlić-Mažuranić. Kako ste se nosili s izazovom reinterpretacije takvog klasika – jeste li osjećali odgovornost prema izvorniku ili slobodu autorskog izraza?
Osjećala sam veliku odgovornost prema Ivani Brlić-Mažuranić i njezinu djelu, no to me ipak nije spriječilo da se uhvatim ukoštac sa "Šumom Striborovom" i da se nadam najboljemu, haha. Uvijek postoji veliki osjećaj strahopoštovanja kada se radi interpretacija nekog velikog autora i njegovih djela, no ako se na tako nešto doista odlučimo, ne smijemo dopustiti da nas to strahopoštovanje na neki način paralizira. Tijekom rada na filmu, a i na slikovnici, često sam imala osjećaj sumnje i propitkivanja, ali na kraju sam zaključila da, interpretirajući ga na svoj način, djelu dajemo neki novi život, novi kut gledišta, a i svojom autorskom slobodom podsjećamo publiku da to djelo i dalje nosi težinu. Čudila sam se kako to da ne postoji puno adaptacija ove priče, no nakon napornog rada na filmu i slikovnici, sve mi je jasno.
Ima li u vašoj verziji motiv ili scena koji posebno simbolizira vaš osobni doživljaj priče?
Bilo mi je bitno da u mojoj verziji priče baka, odnosno majka, ima glavnu ulogu, da preko nje pokažem hrabrost, odlučnost i ljubav koju osjećamo za druge, čak i kada oni to ne osjećaju za sebe. U originalnoj je priči ona prikazana kao pasivniji lik, iako također vodi radnju, no ja sam je baš htjela iznimno naglasiti, učiniti junakom priče, i podsjetiti sve nas da se doista isplati boriti za one koje volimo, čak i kada nas grize sumnja ili kada nam je teško.
Nakon filma i slikovnice, što slijedi? Možemo li očekivati još koju ekranizaciju ili knjigu prema hrvatskim bajkama, možda čak i neku vašu originalnu priču inspiriranu narodnim motivima?
Upravo to možete očekivati! Trenutačno radim svoj prvi profesionalni animirani film, u suradnji sa Zagreb filmom, inspiriran Pustinjom Blaca, zaštićenim kulturnim dobrom, samostanom uklesanim u stijenu na jugu Brača, te legendama koje su se tamo dogodile, a i onima koje možda i nisu! Ovaj put ne radim adaptaciju postojeće priče, već originalni scenarij, inspiriran stvarnim događajem. Prije 20 godina baka mi je ispričala kako je velika sreća vidjeti bijelog konja oko Pustinje Blaca, jer njih tamo prirodno nema. I upravo na taj dan kad je ona to meni ispričala, ja sam tog bijelog konja tamo doista i vidjela, a imam i fotografiju, pa sam o tome potom odlučila napraviti svoj prvi profesionalni film. Veselim se dalje baviti hrvatskom baštinom i prikazati jedan ovako zanimljiv hrvatski lokalitet, zadržavajući se u području mitologije i bajkovitih motiva. A osim toga, imam još puno projekata, i manjih i većih, pa čak i nekih koji se tiču oslikavanja slavenske mitologije, ali za to ćete se još morati malo strpjeti.