Od djetinjstva me progoni ista, metafizička dilema: uskrsnuće ili reinkarnacija? Prvo je za mene oduvijek označavalo ugodnu vrstu transcendencije, a drugo je bilo, a u određenoj mjeri i ostalo uzrokom mojih nemira. Reinkarnirati se – činilo mi se tada, a donekle mi se čini i danas – znači odreći se svojega ja, zaprljati se tuđim identitetom. Nesmiren, godinama sam provodio neformalna istraživanja u strahu od eventualne istinitosti reinkarnacije. Svjestan kako glavnina svjedočanstava o "prošlim životima" potječe od djece, kad bi mi netko povjerio svoje dijete, ja bih ga zapitao sjeća li se prošlog života. "Postoje prošli životi?" dobio bih ponekad odgovor. "To ti reci meni", odvratio bih.
Kako bih odagnao mučnu perspektivu možebitne reinkarnacije, s vremenom sam razvio nekoliko teorija o tome što reinkarnacija zapravo jest – ili, preciznije rečeno, zašto nije to što tvrdi da jest, nego nešto posve drugo. Jedna od tih teorija, koju sam već raščlanio u poemi Reinkarnacija, raskrinkana, glasi da je ona tek bolest, svojevrsni parazitizam slučajno nakupljenih, oku nevidljivih grozdova molekula koje su nekoć pripadale tuđemu tijelu, a sada su nedokučivim putevima završile u našemu tijelu. Do ovog otkrića dođoh čitajući novine: kada prvo naiđete na članak u kojemu stoji kako je primatelj transplantiranoga organa poprimio neke donatorove osobine, a potom na članak o tome kako se neki mališan prisjeća potankosti iz života kakva pokojnog celebrityja, rješenje se nameće samo od sebe. Svako tobožnje prisjećanje tzv. "prošlog života" nije dokaz za reinkarnaciju kako je shvaćaju istočne religije, nego tek indicija da se dogodio proces nalik onome koji se događa pri presađivanju organa. Ako se tijela i raspadoše, energija nikada ne nestaje, nego se tek – mijenjajući forme – preobražava, zbog čega mikrokomadi nečijega zemnog bića, prije negoli se dokraja raspadnu na osnovne elemente, tj. najmanje jedinice materijalne stvarnosti, u mističnom prijenosu završe u novome tijelu.
I kad se tako poneko dijete prisjeća navodnog "prošlog života", zapravo iz njega progovara neraspadnuto klupko starijega, tuđeg identiteta. Nema prošlih života, ima samo nasljeđivanja djelića baza podataka raznih pokojnika. Ono što se u tom slučaju odvija sa suptilnošću molekularnog preslagivanja, pri transplantaciji se organa događa na grub, primitivan način. Tu se otvaraju i brojne opasnosti: prošle godine mediji obznaniše kako su se za transplantaciju organa sada počele upotrebljavati i svinje.
Mogao bih ovdje staviti točku. Ali nažalost, postoji još jedna mogućnost.
Jer, druga teorija glasi: reinkarnacija je demonsko opsjednuće.
I za ovu hipotezu nadahnule su me novine. Kada sam 2015. čitao o dječaku koji se "prisjeća" kako je "bio" suicidalna crnkinja, a onda u istim novinama izvještaj o kolektivnom egzorcizmu koje je nad Meksikom provedeno iz helikoptera, iznenada mi je sinulo kako navedene fenomene – reinkarnaciju, suicidalnost i egzorcizam – također valja povezati. (Općenito, što god vi stavili u novine, ja ću to povezati). Zaključak je jednostavan: tko se ubije, ponekad je opsjednut pa ga je demon na to nagnao; koga demon nagna na samoubojstvo, tome je onemogućena tranzicija u puninu zagrobnog života i kao puki objekt biva prenesen u sljedeće tijelo koje nastanjuje demon – vukući, kao kolekcionar duša, svoje prethodne žrtve sa sobom poput riba u mreži – nagoneći ga, opet, na samoubojstvo, dok žrtve prethodnih samoubojstava nemoćno gledaju postupke sljedeće žrtve, kao robovi-promatrači, iz kojih do svijesti novog domaćina tek pokatkad izbije kakva uspomena iz ovozemaljskog im iskustva, i eto "sjećanja" na "prošle živote", sve do oslobođenja koje nastupa umre li domaćin prirodnom smrću.
Tako se unutar pojedinih tijela oblikuju čitave zajednice – tisuće duša razvijaju običaje, pišu spjevove, stvaraju tradicije, ustanovljuju kulture satkane od misli koje onda u njima doživljavaju svoje propasti. Ima ih, naravno, manje nego dionika kakve izvantjelesne civilizacije, ali zato žive stoljećima pa manjak kvantitete nadoknađuju kvalitetom: umjesto većeg broja raznolikih života, zarobljena duša živi jedan raznovrsni, naizgled beskonačni život. Taj život nije u djelima, već u mislima – zarobljene duše po tome su, ironično, slične istim čistim, ili bolje rečeno nečistim duhovima koji su ih i zarobili. Nijedno pero ne može opisati unutarnje mitologije tisuća duša koje se isprepleću u jednom tijelu koje je sada, dok ovo pišem, u grobolikom rudniku kraj Taškenta, kao ni mitologije tisuća duša u tijelu koje je sada, prije izglednog samoubojstva, beskućnik u pustoši Los Angelesa. Ne može ih se pobliže identificirati – imena njihovih sadašnjih nositelja, osim što su beznačajna, ujedno su i beznadno privremena.
No ipak, usredotočimo se na jedan domaći slučaj i nadjenimo mu, za potrebe ovog izvještaja, ime Ivan. Riječ je o beskućniku koji se potucao rubovima grada. Sreo sam ga jednom na Hreliću, i vodili smo razgovor koji prenosim po sjećanju:
– Prodajete li ove knjige?
– Ne. Sve moje knjige samo su u meni.
– Znate ih napamet?
– Dakako.
– Koje knjige znate napamet?
– Knjige koje smo mi napisali.
– Vi?
– Da. Legija.
– Ovaj...
– Ako želiš, možemo ih recitirati do Sudnjeg dana. Samo odaberi naslov. Povijest duše, to je udžbenik u kojemu se novoubijeni upoznaju s osnovama naše zajednice, Pitanja i odgovori o utjelovljenju i rastjelovljenju, također temeljni priručnik za svakog našeg novopridošlog stanovnika... Ako želiš nešto klasičnije, ima ih i na latinskom, grčkom, sanskrtu... Malo teologije, na primjer, Polemike protiv jeruzalemske hereze? Politološko-duhovno štivo Apologija revolucije; zatim Kama Sutra duha, ako si tome sklon. Ili, možda, Kako završiti razgovor sa strancima na 99 načina?
– Oprostite, ali – što ste ono bili rekli, tko ih je napisao?
– Ja, mnogi.
Nakon toga godinama nisam čuo za Ivana. No jedne nedjelje, za razgovora s don Lazarom na pustopoljini u zaobalju nakon večernje mise, shvatih da ga je i on poznavao. Ivan je tada već bio mrtav – nažalost, ali očekivano, skončao je samoubojstvom – a don Lazar ispričao mi je kako je posljednje godine života proveo tumarajući grobljima u zaseocima kraj Zagreba, strašeći lokalce svojom pojavom. Lazar je pretpostavio da je u Ivanu bilo mnoštvo nečistih duhova, a ja sam ga tada upoznao sa svojom teorijom o zarobljenicima reinkarnacije. Do rješenja, jasno, ne mogasmo doći. Ono je možda i opet u sintezi: suživotu demona i žrtava u istome tijelu. Možda u njima neprestano bjesni rat između duša i zloduha, o čijemu ishodu ovisi hoće li njihov nositelj počiniti samoubojstvo? Lazar je u pravu bio u svakom slučaju (ipak je riječ o nauku Crkve); moja hipoteza spekulativne je naravi i bavi se nečim što Crkva dosad nije pokušala javno obznaniti, a to je rušenje glupe reinkarnacije.
Što se tiče Ivana i svih njegovih prethodnika, oni s razlogom žive u grobovima – to je prikladan simbol demona reinkarnacije i njegova djelovanja, neizmijenjena kroz vjekove. U šumarcima, na obroncima, brežuljcima i u pustarama, kraj izvora, od postanka svijeta naovamo, valjaju se u blatu, sve dok ne dođe On, a tada – "iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje".
I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru.