Priča o Glastonburyju, briljantno sažeta u dokumentarcu "Glastonbury - prvih 50 godina" koji se večeras prikazuje na HRT3, nije samo priča o glazbi. To je kronika društvenih promjena, kontrakulture i vizije jednog čovjeka, farmera Michaela Eavisa, koji je svoje polje pretvorio u privremeni grad koji svake godine posjeti više od dvjesto tisuća ljudi.
Film kroz svjedočanstva osnivača, njegove kćeri Emily Eavis, ali i glazbenih ikona poput Chrisa Martina, Due Lipe i Stormzyja, prikazuje kako je Glastonbury postao ogledalo britanskog, ali i globalnog društva, sa svim njegovim usponima, padovima i proturječnostima. Od početaka obilježenih idealizmom do modernog doba s golemim sponzorstvima i sigurnosnim mjerama, festival je ostao spoj hedonizma i društvene svijesti.
Sve je počelo gotovo slučajno, dan nakon smrti Jimija Hendrixa, u rujnu 1970. godine. Inspiriran koncertom Led Zeppelina na otvorenom, Michael Eavis organizirao je na svojoj farmi Worthy "Pilton Pop, Folk & Blues Festival". Okupilo se oko tisuću i petsto posjetitelja, ulaznica je stajala jednu funtu, a u cijenu su bili uključeni besplatno kampiranje i svježe mlijeko s farme. Glavna zvijezda bio je Marc Bolan sa svojim T. Rexom, nakon što su najavljeni The Kinks otkazali nastup. Već sljedeće godine događaj je preimenovan u "Glastonbury Fayre", ulaz je bio besplatan, a na polju je niknula prva, danas legendarna Piramidalna pozornica (Pyramid Stage), izgrađena na sjecištu takozvanih energetskih linija, s Davidom Bowiejem kao jednim od izvođača.
Tijekom sedamdesetih festival se održavao sporadično, no od 1981. postaje godišnji događaj i dobiva snažnu političku notu. Eavis ga je organizirao u suradnji s Kampanjom za nuklearno razoružanje (CND), kojoj je donirao prvi profit od dvadeset tisuća funti. Osamdesete su bile doba aktivizma i otpora vladi Margaret Thatcher, a Glastonbury je postao utočište za sve koji su tražili pravednije društvo. No, rast popularnosti donio je i probleme. Anarhična priroda festivala kulminirala je 1990. godine u "Bitci kod Yeoman’s Bridgea", nasilnom sukobu između osiguranja i "New Age" putnika, što je dovelo do otkazivanja festivala sljedeće godine i početka uvođenja strožih mjera sigurnosti.
Devedesete su donijele eksploziju Britpopa, a bendovi poput Oasisa, Blura i Pulpa zacementirali su status Glastonburyja kao najvažnijeg glazbenog događaja u Velikoj Britaniji. Međutim, festival se borio s golemim problemom, brojem posjetitelja bez ulaznice koji su preskakali ograde i premašivali broj legalnih posjetitelja. Kap koja je prelila čašu bila je 2000. godina, kada se procjenjuje da je na farmu ušlo dvostruko više ljudi od službenog kapaciteta. Vlasti su zaprijetile trajnom zabranom, a Eavis je bio prisiljen na radikalan potez.
Godine 2002., nakon godine pauze, festival se vratio okružen masivnom, tri i pol metra visokom i pet milja dugom "super-ogradom" vrijednom milijun funti. Ta je ograda zauvijek promijenila Glastonbury. Anarhični duh slobode zamijenjen je kontroliranim okruženjem, što su mnogi stariji posjetitelji kritizirali, no upravo je taj potez osigurao budućnost festivala. U isto vrijeme, nakon smrti majke Jean 1999. godine, sve veću ulogu u organizaciji preuzima Michaelova kći Emily Eavis. Ona je zaslužna za modernizaciju i otvaranje festivala novim žanrovima, što je često nailazilo na otpor, ali se pokazalo ključnim za njegov opstanak i relevantnost.
Najpoznatiji primjer otpora promjenama dogodio se 2008., kada je kao headliner najavljen reper Jay-Z. Rock puristi, predvođeni Noelom Gallagherom iz Oasisa, pobunili su se tvrdeći da hip-hopu nije mjesto na glavnoj pozornici Glastonburyja. Jay-Z je odgovorio na najbolji mogući način: svoj je trijumfalni nastup otvorio ironičnom obradom pjesme "Wonderwall" i održao jedan od najhvaljenijih koncerata u povijesti festivala.
Slične kontroverze pratile su i nastup Kanyea Westa 2015., protiv kojeg je peticiju potpisalo više od sto trideset tisuća ljudi, dok je Adele 2016. ostala zapamćena po rekordnom broju psovki tijekom nastupa, što je izazvalo lavinu pritužbi, ali i oduševljenja zbog njezine autentičnosti. Ovi trenuci nisu bili samo skandali, već dokaz da je Glastonbury živi organizam koji se ne boji izazvati vlastitu publiku i pomicati granice. Danas je festival poznat po svojoj žanrovskoj širini, humanitarnom radu kojim donira milijune funti organizacijama poput Greenpeacea i Oxfama te snažnoj ekološkoj poruci, poput zabrane prodaje plastičnih boca uvedene 2019. godine.