Na ljetnoj buri koja je njihala cvjetove i njihove sjene izrasle iz zidina kule Kamerlengo, uz poniruće čiope i tu i tamo prelet kojeg aviona koji se spušta prema Splitu, u Trogiru je i ovog ljeta zasvirao jedan od najvećih glazbenika i najboljih violinista današnjice Maksim Vengerov.
Opera Selecta, Festival čije je 17. izdanje Vengerov otvorio 27. lipnja svojim recitalom, ne namjerava se gurati u red velikih ljetnih takozvanih nacionalnih festivala.
Kad bi to i željeli, nedostajalo bi im mnogo novca, a da ga imaju radili bi sigurno još veća čuda. Međutim, čitav taj festivalski projekt i pothvat, temeljen na ustrajnosti, oduševljenju i posvećenosti vrijedne gomilice Trogirana i njihovih prijatelja, iz godine u godinu sjaji kao marno brušeni dragulj kulturnog hrvatskog ljeta, ove godine na samom njegovom početku.
Sasvim je izvjesno da Maksim Vengerov nije došao drugo ljeto zaredom svirati u Trogiru zbog ogromnog honorara ili posebnog luksuza. Sve to on ima u mnogo većoj mjeri i tamo gdje živi i tamo gdje inače nastupa, na najznamenitijim pozornicama svijeta i najbogatijim festivalima.
To znači da su ga njegovi trogirski domaćini osvojili nekim drugim vrijednostima i kvalitetama, srdačnom gostoljubivošću, iskrenim divljenjem i poštovanjem prema njegovom glazbeničkom umijeću i onakvom ljudskošću kakve često nema na prvoklasnim eksluzivnim destinacijama. Ostalo su učinili Trogir, Dalmacija, Hrvatska gdje će Vengerov nakon drugog trogirskog nastupa ostati na još dužem odmoru nego lani.
To nipošto ne znači da je koncert bio rutinsko odrađivanje "gaže" u zamjenu za ljetovanje. Tako nešto ne postoji za Vengerova, umjetnika koji je jednako posvećen i uronjen u glazbu na pozornici Carnegie Halla, u kuli Kamerlengo ili u vlastitom domu pred prijateljima. Od više njih sam čuo svjedočanstva o takvim vrhunskim kućnim koncertima.
Uostalom, ni program, s kojim su ove godine došli Vengerov i njegova dugogodišnja suradnica za klavirom Jevgenija Starceva, nije dopuštao bilo kakvo "šmiranje" i ležerno ljetno šarmiranje prigodne publike. Suprotno od toga.
U drugom dijelu koncerta među prvima u svijetu čuli smo novo djelo na repertoaru Vengerova i Starceve, za umjetnike i publiku vrlo zahtjevnu, a baš zato i vrlo rijetko izvođenu jedinu violinsku sonatu Dmitrija Šostakoviča, skladanu 1968. godine za Davida Ojstraha.
Tek nakon te kompleksne partiture, prepune za zrelog Šostakoviča tipične dramatike i kromatike, ali i istraživanja novih ekspresivnih mogućnosti instrumenata, bilo je vrijeme za opuštanje i razdraganost uz nekoliko biseva, Rahmanjinovljevu Vokalizu i dva razigrana Kreislera.
Spremno je publika više puta ustajala na noge odajući tako počast i izražavajući zahvalnost sjajnim glazbenicima, a i Vengerov je, naravno, naučio na hrvatskom reći hvala, što je zvučalo toplo i iskreno baš kao i kada je na početku večeri rekao koliko mu je drago što je opet u Trogiru.
Bila je to večer triju violinskih sonata poredanih logičnim kronološkim redom. Koncert je počeo Schubertovom Violinskom sonatom u g-molu, djelom koje još uvijek mnogo više pripada bečkoj klasici nego romantizmu. Upravo tako nam je bilo i odsvirano, precizno, čisto, ljupko, s prikladno odmjerenom ekspresivnošću i zvukom.
Nakon Schuberta ni Vengerov, a naravno ni pijanistica, nisu mijenjali instrumente. Štoviše, nisu ni napustili pozornicu. A ipak su i taj čudesni Stradivari i pouzdani Steinway od prve note sljedeće skladbe zvučali kao neka sasvim druga glazbala. Tako mora i biti kada su na pozornici veliki umjetnici i kada nakon Schuberta, čije je djelo još uvijek pomalo stisnuto u kalupu klasičnog korzeta, slijedi od Treća violinska sonata u G-duru Johannesa Brahsma, sva nabujala od emocija, traženja i nalaženja novih suzvučja i boja.
To djelo, dobro poznato svakom ljubitelju te vrste glazbe, nije bilo tek običan hit večeri. Bila je to ona vrsta magije koja nije sama po sebi zagarantirana čak ni kada su na pozornici vrhunski glazbenici poput Vengerova i Starceve. Magija za kojom i sami glazbenici u ispreplitanju svojih dionica teže ne zbog publike, nego zbog sebe. A kada se to čudo dogodi njima, dogodi se i nama koji ih slušamo. Ne pamtim izvedbu te Brahmsove sonate koja me tako hipnotički osvojila i začarala od prvog istodobnog skoka violine i klavira u nabujalu rijeku, do posljednje note.
U sva četiri stavka Brahmsova glazba ni trenutka nije zvučala kao muzejski izložak, nego je bila živo biće koje diše, koje se pred nama mijenja i raste i koje, povrh svega, priča svoju priču. Za zvuk instrumenata se često kao veliki kompliment ističe njihova pijevnost. Ovaj put to je bila viša razina. Vengerov, a s njim i Starceva, bili su ne samo fantastični svirači i pjevači nego i pripovjedači. Burni pljesak i čitav zbor uzvika bravo pokazao je da je i najveći dio publike bio svjestan da prisustvuje nečem iznimnom što se zauvijek pamti.
Da se sastoji samo od ovog jednog koncerta, za ovogodišnju bismo Operu Selectu smjeli reći da je Trogir učinila još posebnijim, kulturnijim, ljepšim i ekskluzivnijim mjestom, a dolazak umjetnika takvog kalibra kakav je Vengerov za čitavu Hrvatsku je ipak značajniji nego svraćanja jahti bogatih i slavnih u naše more.
Ali ima još. Već ovog tjedna, u četvrtak 3. srpnja, u Kulu Kamerlengo stiže dvoje hrvatskih međunarodno vrlo uspješnih i renomiranih umjetnika. O sjajnoj karijeri maestra Ivana Repušića znamo mnogo i srećom ga u Hrvatskoj viđamo dosta često. On će u Trogiru izvesti vrlo atraktivan i uzbudljiv program sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, dan prije nego u rodnom mu Zadru otvore 68. izdanje Glazbenih večeri u sv. Donatu. Ali, o splitskoj mezzosopranistici Martini Mikelić i njezinom već dugogodišnjem prisustvu i uspjesima na prestižnim europskim pozornicama s glasovitim orkestrima i dirigentima znamo premalo. U Zagrebu je debitirala u Lisinskom pred dvije godine, u splitskom HNK tek lani. Uz dva spektakularna orkestralna djela, "Šeherezadu" Rimskog-Korsakova i Ravelov "Bolero", Martina Mikelić u Trogiru će pjevati ulomke iz Bizetove "Carmen".
Posljednji ovogodišnji gala-koncert Opere Selecte također će opravdati naziv festivala kada u Kuli Kamerlengo uz gudački kvartet I solisti di Verona zapjeva i Lana Kos, još jedan naš glas sa svjetskih pozornica.