Čak i najzagriženiji obožavatelji Rolling Stonesa, oni koji su pročitali desetke knjiga i pogledali sate i sate dokumentarnih filmova, mogli bi se iznenaditi dubinom i nijansama koje nudi nova BBC-jeva serija “Moj život u Rolling Stonesima”. Umjesto još jedne kronološke hagiografije, ovaj četverodijelni serijal, čije je prikazivanje započelo i na Hrvatskoj radioteleviziji, primjenjuje drugačiji pristup.
Priča o šezdeset godina dugoj vladavini ispričana je kroz prizmu četvorice ključnih članova: Micka Jaggera, Keitha Richardsa, Ronnieja Wooda i, posthumno, Charlieja Wattsa. Prva epizoda, fokusirana na enigmatskog frontmena, ne prikazuje ga samo kao scensku životinju i seks-simbol, već kao hladnokrvnog stratega i arhitekta brenda Stones. Otkriva se čovjek koji je napustio studij na prestižnoj Londonskoj školi ekonomije ne da bi se prepustio kaosu, već da bi izgradio poslovno carstvo pod krinkom buntovništva i anarhije.
Kroz seriju, koju pripovijeda glumica Sienna Miller, Jagger je opisan kao “kontrolor” i pokretačka snaga benda. Iako on sam odbacuje etiketu “control freaka”, njegov glazbeni partner Keith Richards nudi možda i najbolji opis: “On je uistinu častan čovjek… ispod sveg tog sranja!”. Richards ga naziva i “najboljim frontmenom u poslu”, priznajući da je upravo Jaggerova vizija bila ključna za opstanak. Dokumentarac otkriva kako je Jagger, nakon što su rani menadžeri bend doveli na rub bankrota, preuzeo poslovne uzde sa “strogošću, disciplinom i vizijom od 360 stupnjeva”. Upravo je on shvatio moć vizualnog identiteta i gurao stvaranje logotipa koji će postati besmrtan. Suprotno općem uvjerenju, čuveni isplaženi jezik nije inspiriran Jaggerovim usnama, već indijskom božicom Kali, simbolom nesputane energije i protesta protiv autoriteta. Ta promišljenost protezala se na svaki aspekt karijere, pa tako i na njegovu navodno spontanu scensku pojavu.
Jedno od najfascinantnijih otkrića epizode jest demistifikacija Jaggerovih plesnih pokreta. Daleko od improvizacije, oni su bili rezultat sati i sati vježbe. Otkriva se kako je mladi Jagger, čak i kad bend ne bi nastupao, odlazio u studio popularnog britanskog glazbenog showa “Ready Steady Go!” kako bi proučavao pozicije kamera i kutove snimanja, a zatim bi kod kuće, pred ogledalom, usavršavao svaki pokret. Njegov mentor za scenski nastup bio je, ni manje ni više, nego Little Richard, koji ga je savjetovao kako da animira i “uključi” publiku, pretvarajući koncert u kolektivni ritual. Serija obiluje dosad neviđenim arhivskim snimkama i ekskluzivnim intervjuima koji dodatno oslikavaju ovu složenu ličnost, prikazujući ga kao perfekcionista koji je istovremeno bio i student i inovator rokenrol performansa.
Naravno, priča o Jaggeru ne bi bila potpuna bez priče o Keithu Richardsu. Njihov odnos, koji mediji često opisuju kao “ljubav/mržnja”, u seriji dobiva trezveniju definiciju. Sam Jagger odbacuje usporedbu s bratskim odnosom, izjavivši: “Ja zapravo imam brata. Znam kako je to imati brata i to uopće nije kao biti s Keithom. To je prijateljstvo i to je zajednički rad.” Ova izjava sažima suštinu partnerstva poznatog kao “The Glimmer Twins” - kreativni i poslovni savez koji je preživio ovisnosti, svađe epskih razmjera, koje je Richards jednom nazvao “Trećim svjetskim ratom”, i fundamentalne razlike u karakteru. Dok je Richards bio srce i duša benda, neobuzdani čuvar blues korijena, Jagger je bio mozak i motor, uvijek gledajući prema naprijed, prema većim stadionima, novim tržištima i osiguravanju dugovječnosti.
Iako je svaka epizoda posvećena jednom članu, snaga serijala leži u tome kako individualne priče gradi sliku cjeline, pokazujući da je magija Stonesa uvijek bila u zbroju njihovih jedinstvenih dijelova. Epizoda o Ronnieju Woodu, primjerice, prikazuje ga kao ključnog posrednika i diplomata koji se pridružio bendu u trenutku kad je odnos Jaggera i Richardsa bio na najnižoj točki. Kao čovjek koji je “tkivo koje povezuje”, Wood je donio novu energiju i stabilnost. Ipak, mnogi kritičari i obožavatelji zamjerili su seriji značajan propust: potpuno ignoriranje bivših ključnih članova. Tragični osnivač Brian Jones jedva se spominje, dok basist Bill Wyman, koji je u bendu proveo tri desetljeća, nije dobio ni jednu rečenicu. Gitarist Mick Taylor, čiji je virtuozitet obilježio zlatno doba benda početkom sedamdesetih, također je ostao u sjeni.
Najemotivniji dio serijala posvećen je Charlieju Wattsu, bubnjaru i moralnom kompasu benda, koji je preminuo 2021. godine. Njegova priča ispričana je kroz dirljiva sjećanja preostalih članova i arhivske snimke koje prikazuju tihog, elegantnog čovjeka, zaljubljenika u jazz koji je nekim čudom završio u najglasnijem rock bendu na svijetu. Prikazan je kao čovjek opsesivno-kompulzivnih navika, umjetnik koji je crtao svaki krevet u kojem je spavao na turneji i suprug odan istoj ženi gotovo šezdeset godina. Vrhunac epizode, i možda cijele serije, prikazuje snimku prvog koncerta nakon njegove smrti. Mick Jagger drži drhtav, emotivan govor, a u jednom trenutku, kamere hvataju Keitha Richardsa kako ga nježno prima za ruku - gesta suosjećanja i zajedništva koja govori više od bilo koje riječi, otkrivajući duboku povezanost ispod desetljeća svađa i suparništva. To je trenutak koji humanizira mit i prikazuje Rolling Stonese ne kao bogove, već kao ljude koji se suočavaju s gubitkom prijatelja i temelja svog postojanja.