Film "Utrka" iz 2016. godine, koji se večeras prikazuje na HRT 2, moćna je priča koja nadilazi sportske arene, uranjajući u život legendarnog atletičara Jesseja Owensa u ključnom razdoblju uoči i tijekom Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine.
Pod redateljskom palicom Stephena Hopkinsa, koji je film zamislio više kao politički triler nego klasičnu sportsku dramu, gledatelji dobivaju uvid u nevjerojatan pritisak s kojim se suočavao mladi Afroamerikanac. S jedne strane, bio je suočen s duboko ukorijenjenim rasizmom u vlastitoj domovini, a s druge, s nacističkom ideologijom koja je prijetila cijelom svijetu.
U glavnoj ulozi briljira Stephan James, koji je uspio dočarati Owensovu tihu snagu, unutarnju borbu i gracioznost koja ga je krasila i izvan atletske staze. Hopkins je kasnije otkrio kako je James bio jedan od prvih glumaca koje je vidio na audiciji i odmah je znao da je pronašao svog Owensa, čovjeka koji je, kako kaže, imao "staru dušu na mladim ramenima".
Kako bi se u potpunosti shvatila veličina Owensovog uspjeha, ključno je poznavati pozadinu njegove priče, koju film vjerno oslikava. Rođen u Alabami kao unuk roba i sin nadničara, Owens je odrastao u siromaštvu. Njegova se obitelj, poput milijuna drugih Afroamerikanaca, preselila na sjever tijekom Velike migracije u potrazi za boljim životom, no i tamo su se suočili sa segregacijom. Unatoč tome, njegov sportski talent bio je nezaustavljiv. Iako su Igre u Berlinu njegov najpoznatiji trenutak, mnogi sportski povjesničari smatraju da je njegov najveći sportski pothvat ostvaren godinu dana ranije. Na prvenstvu Big Ten 1935. godine, kao student Sveučilišta Ohio State, Owens je u samo 45 minuta srušio tri svjetska rekorda i izjednačio četvrti - postignuće koje je Sports Illustrated kasnije nazvao "najvećih 45 minuta u povijesti sporta".
Odluka o odlasku u Berlin bila je jedna od najtežih u njegovu životu. Film detaljno prikazuje moralnu dilemu s kojom se suočio, dok ga je NAACP (Nacionalno udruženje za unapređenje položaja obojenih ljudi) pozivao na bojkot Igara kao znak solidarnosti sa Židovima i drugim progonjenim manjinama u Njemačkoj. Postavljalo se pitanje: je li snažnija poruka ne otići ili otići i pobijediti usred Hitlerovog režima? Owens, uhvaćen između odanosti svojoj zajednici i prilike da se dokaže na najvećoj svjetskoj pozornici, na kraju je odlučio trčati. Ta odluka pretvorila ga je, kako je redatelj Hopkins rekao, u "političkog pijuna" i nenamjerno u prvu globalnu superzvijezdu, čiji je trijumf postao snažan simbol otpora mržnji.
"Utrka" se u velikoj mjeri drži povijesnih činjenica, no neke od najpoznatijih priča o Owensu prikazuje u novom svjetlu. Prijateljstvo s njemačkim atletičarom Luzom Longom, koji mu je tijekom kvalifikacija u skoku u dalj dao ključan savjet pred očima nacističkih dužnosnika, dirljiva je i istinita priča o sportskom duhu. Ipak, film ruši jedan od najvećih mitova - onaj o Hitlerovom otvorenom ignoriranju Owensa. Prema detaljnoj analizi povijesnih događaja, Hitler je prvog dana Igara čestitao samo njemačkim pobjednicima, nakon čega su mu olimpijski dužnosnici rekli da mora čestitati svima ili nikome. Odlučio se za potonje, a Owens je svoje prvo zlato osvojio dan kasnije. Sam Owens je kasnije u životu tvrdio da ga nije ponizio Hitler, već vlastiti predsjednik, Franklin D. Roosevelt, koji mu nikada nije uputio čestitku niti ga pozvao u Bijelu kuću.
Film završava Owensovim povratkom u Ameriku, gdje ga na svečanoj večeri u hotelu Waldorf Astoria usmjeravaju na teretni lift - savršena metafora za njegov položaj. Unatoč tome što je postao svjetski heroj, u domovini je i dalje bio drugorazredni građanin. Njegov život nakon Berlina bio je daleko od bajke. Kako bi prehranio obitelj, bio je prisiljen na ponižavajuće poslove, poput utrkivanja protiv konja. S gorčinom je jednom izjavio: "Imao sam četiri zlatne medalje, ali ne možete jesti četiri zlatne medalje". Film "Utrka" ne bježi od te gorke stvarnosti, prikazujući kompleksnog čovjeka čiji je najveći trijumf na stazi bio tek početak jedne sasvim drugačije, životne utrke. To je priča koja nas podsjeća da su najveće prepreke često one koje postavljaju ljudi, a ne one na sportskom terenu.