Izložba simboličkog naziva "Caravaggio 2025" u posebnom dijelu Nacionalne galerije, Galeriji Corsini, obuhvatila je 24 umjetnička djela koja su specijalno za ovu priliku posuđena od nekih najpoznatijih galerija na svijetu: Thyssen-Bornemisza iz Madrida, The Metropolitan Museum of Art, New York, National Gallery of Irelad, Dublin, Detroit Institute of Arts, Detroit, iz zaklade His Majesty King Carles III,kao i iz privatnih kolekcija Pinacoteca di Brera iz Milana i Firence, galerija u Rimu i Napulju… Sublimacija ovih uzajamnih napora da se djela razasuta po svijetu konačno ujedine na Trgu Barberini u Rimu, mogu se svesti pod zajednički nazivnik: Caravaggio se vratio u vječni grad. Iako je izložba bila javnosti dostupna od ožujka do kraja šestog mjeseca, organizatori su podlegli pritisku posjetitelja i produžili je još 20 dana, a do ulaznica je svejedno opet bilo nemoguće doći.
Baš kao i za života, tako i stotinama godina poslije majstor drame, svjetlosti i tame ne prestaje da intirgira sve oko sebe svojim stilom života i djelima koja su ostala iza njega. U svim studijama ostaje okarakteriziran kao inovativni slikar, jer je pronašao put kako da razbije slijepu ulicu u koju su ušli njegovi prethodnici, opterećeni manirizmom koji je tada još preovladavao u Italiji. Caravagiov stil nastao je kao reakcija na odsustvo sadržaja, pa su njegove slike izravan prikaz stvarnosti kojom je bio okružen.
Rođen je kao Michelangelo Merisi u selu Caravaggio u neposrednoj blizini Milana, a ostavši rano bez oca, rastao je pod zaštitom utjecajnih obitelji Colonna i Sforza. Na umjetničku scenu kročio je 1590. godine, uvijek željan pokazati najbolje od sebe, pa je na trnovitnom putu između Rima, Napulja, Silcilije i Malte stvorio impresivna 74 djela, a nekoliko njih i danas se može vidjeti u crkvama Rima i Malte kao i u rimskim i napuljskim galerijama te nadaleko slavnoj galeriji Uffizi u Firenzi.
U potrazi za srećom i uspjehom Cravagario je u Rim stigao praznih džepova i bez osiguranog krova nad glavom, samo sa skrivenim talentom i najboljim obazovanjem kojeg je dobio od svog učitelja Simonea Peterzanoa iz Milana a koji je slikarstvo učio od Tiziana. Uz sve prepreke koje su se mogle naći na putu siromašnom dvadesetogodišnjaku sa sjevera, ipak je do jeseni 1600. godine priskrbio sebi epitet " Egregius in Urbe pictor" što doslovno znači: "najizvrsniji slikar u Rimu ". Osim te izvrsnosti kolale su priče i zapisi kako živi avanturistički, da je mučnog karaktera i nadasve svadljiv, te sklon tučama i izazivanju problema. Ta dualnost koja se ukorijenila duboko u njegov karakter, uočljiva je, na prvi pogled, i u njegovim djelima. Motive za nespojivo ponašanje s izvrsnošću kista koja ga je krasila možda treba tražiti u nemogućnosti da se ostvari kao samostalni slikar, jer je po dolasku u Rim imao prilično težak početak i morao je slikati za sitniš. Da bi se dokazali, umjetnici tog vremena bili su prinuđeni tražiti zaštitu mecena i drugih pokrovitelja za koje se slikalo isključivo po narudžbi. Papinska država imala je svoja stroga mjerila i kriterije.
Caravaggio je prvo utočište pronašao kod cijenjenog slikara Giuseppea Cesarija d'Arpina gdje se bavio slikanjem cvijeća i voća, pa iz tog perioda nastaje nadaleko poznato djelo "Bolesni mladi Bakho" za koje se smatra da je njegov autoportret. I zaista, ne postoji sa sigurnošću niti jedan portret Caravaggia, ali slike koje su krasile zidove u Galeriji Corsini kao da kriju jednu tajnu. Pažljivim promatranjem može se uočiti kako se lik "Bakha" provlači kroz sva njegova djela, s malim ili gotovo nikakvim odstupanjem u licima i boji kose muškaraca ili liku žena koje također imaju jednu prepoznatljivost, a to je da nose karakteristične crte lica koje posjeduje "Bakho". Toplo, otvoreno, naivno lice, puno blagosti i pitanja. Inspiraciju za druge likove crpio je u svojim prijateljima i poznanicima koji su mu postali materijal za slike njegovih svetaca biblijskih junaka, mladići i djevojke s vlastitim mukama. Simboli koji se u pravilu ponavljaju u njegovim djelima su crvena boja stolnjaka, crveno platno kao stola, oblici lica, mučeništvo protagonista, te stalna dominacija svjetla i tame kao alegorija na borbu dobra i zla kroz svakodnevnicu.
Status najboljeg među jednakima priskrbila mu je narudžba 1600. godine kad je od njega zatraženo da oslika kapelu Cerasi u crkvi Santa Maria del Popolp na trgu, Piazza di Popolo gdje i danas ponosno krase zidove dvije njegove slike: "Raspeće svetog Petra" i "Obraćanje svetog Pava". To su prve slike crkvene tematike, a prve verzije urađene na ploči od čempresa bile su izložene i u Galeriji Corsini. Posebnost izložbe "Caravaggio 2025" ogledala se i u tome da je posjetiteljima u Rimu nakon dva stoljeća zaborava pokazano i djelo "Ecco Homo" koja je javnosti prvi put ikada pokazana 2021. godine u madridskom muzeju Prado te portret "Maffeo Barberini", poznatijeg kao Papa Urban VIII, 235 poglavar Katoličke crkve. Portret Barberinija, prvi je put javno izložen i prema ocjenama povijesničara umjetnosti predstavlja mjerilo za portretiranje 17. stoljeća i najbolji primjer ovog slikarskog žanra.
Našavši se u vrlogu ubojstva prijatelja, prekida se meteorski uspon Michelangela Merisia, slavnog Caravaggia, jer biva osuđen na smrt, pa je prisiljen napustiti Rim i skloniti se u Napulj. Nemirni karakter i nevolje koje izaziva i u Napulju tjeraju ga dalje prema Siciliji i Malti gdje spas za svoj život traži kod malteškog kralja. Ali, ni tamo se nije skrasio dugo, postavši meta osvete za sve kavge u koje je upadao. Pokušavao je na svaki način dobiti oprost i pomilovanje od Rima, ali to nije dočekao.
Za razliku od slika koje su nastale u mladalačkoj fazi života u kojima pored vedrih i intrigantnih tema, dominira svjetlo koje obasjava i ukazuje u ovoj zrelijoj fazi na relaciji Napulj-Malta, gdje skriven i uništen, osuđen na smrt, lišen slave i prokazan kao ubojica stvara djela u kojima apsolutno dominira mrak i sjena, a svjetlost se prikazuje kao odbljesak datog dramatičnog trenutka. U jednom od tih teških životnih momenata naslikao je "David s glavom Golijata" u kojoj je sebe prikazao kao Golijata s odrubljenom glavom, alegorijski prikazavši stanje svog duha, neku zamagljenu budućnost, ali i pomirenost prema događajima u kojima nazire svoj kraj.
Čini se da je upravo zbog ovog nepomirljivog karaktera i statusa ubojice osuđenog na smrt stoljećima bio gurnut u stranu, namjerno izbjegavan i zaboravljen. Ipak, njegov izvanredni rad polučio je i sljedbenike prozvane Caravaggisti, koji su vjerno pratili njegov barokni stil, radikalni naturalizam i kjaroskurom (upotreba svjetla sjene).
Postoje mnoge i različite verzije smrti u Toskani, od bolesti i ubojstva, do posljednjih koji kažu da je u ostacima tijela pronađeno olovo koje je uzrok ludila i neizbježne smrti. Lombardijski umjetnik skončao je u 39. godini života na svom posljednjem putu za Rim, neki bi rekli baš onako kako je i živio, ali izvanrednost talenta s kojim je rođen nikada se ne može osporiti. Izložba u Nacionalnoj galeriji antičke umjetnosti " Caravaggio 2025 "na trgu Barberini svojevrsna je rehabilitacija i oda italijanskom majstoru kojeg je Grad Rim konačno ugostio makar i posthumno.