U Muzeju Brodskog Posavlja otvorena je izložba "Mia Čorak Slavenska: Ljubav i aplauz", emotivni hommage najvećoj hrvatskoj balerini povodom 110. obljetnice njezina rođenja.
Postav, koji donosi intiman uvid u život žene čiji je talent oduševio svjetske pozornice, nastao je zahvaljujući njezinoj kćeri Mariji Ramas. Ona je muzeju u rodnom gradu svoje majke donirala značajnu zbirku osobnih predmeta, fotografija i dokumenata, ispunivši tako majčinu neizrečenu želju da se vrati kući.
Priča o Miji Čorak Slavenskoj priča je o vrtoglavom uspjehu, umjetničkoj inovaciji, ali i dubokom egzistencijalnom strahu koji ju je pratio do samog kraja, strahu da će njezino ime i njezina umjetnost biti prepušteni zaboravu.
Rođena je kao Mia Čorak 20. veljače 1916. u Brodu na Savi, u obitelji ljekarnika Milana i njegove supruge Hedvige. Njezin talent bio je očit od najranije dobi. Prve plesne korake napravila je s četiri godine, s dvanaest je već izvodila samostalne koreografske večeri, a sa samo osamnaest godina postala je prva hrvatska primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Školovala se kod najboljih pedagoga svog vremena, od Josephine Weiss i Margarite Froman u Zagrebu, do legendarnih ruskih balerina poput Olge Preobraženske i Matilde Kšesinske u Parizu. Njezina tehnička perfekcija i snažna scenska prisutnost brzo su je izdvojile iz mase.
Prijelomni trenutak dogodio se 1936. na Plesnoj olimpijadi u Berlinu, održanoj usporedno s Olimpijskim igrama. Ondje je osvojila zlatnu medalju, a upravo je tada svom prezimenu dodala "Slavenska", želeći svijetu ponosno pokazati odakle dolazi. Taj je uspjeh bio i gorka pobjeda, jer joj je zbog političkih okolnosti u Kraljevini Jugoslaviji bilo zabranjeno nastupati u domovini. Svjetsku slavu zacementirala je godinu kasnije glavnom ulogom u francuskom filmu "La Mort du Cygne" (Smrt labuda), koji joj je otvorio sva vrata. Uoči Drugog svjetskog rata, s legendarnom trupom Ballet Russe de Monte Carlo, odlazi u Ameriku, započinjući novo, najvažnije poglavlje svog života.
U Sjedinjenim Državama Mia Slavenska nije bila samo još jedna europska balerina. Postala je jedna od pionirki koje su balet, tada smatran tek "otmjenim plesom" za uske krugove, približile širokoj publici diljem zemlje. Bila je istinska modernistica, umjetnica koja se nije bojala pomicati granice. Osnovala je vlastite trupe, Slavenska Tihmar and Company i kasnije Slavenska Franklin Ballet, što je za jednu balerinu u to doba bilo gotovo nezamislivo. Smatrala je da balet mora komunicirati sa svojim vremenom i tražiti inspiraciju u suvremenim temama, a ne samo u bajkama i klasičnim pričama.
Vrhunac njezine inovativnosti i umjetničke hrabrosti bila je uloga Blanche DuBois u baletnoj adaptaciji drame Tennesseeja Williamsa "Tramvaj zvan čežnja" iz 1952. godine. Uvjeriti slavnog dramatičara da dopusti pretvaranje svoje kultne drame u balet bio je pothvat sam po sebi. Predstava je postala senzacija i jedan od prvih primjera uspješnog prenošenja suvremenog dramskog teksta u baletni medij. Njezina interpretacija krhke, slojevite i tragične Blanche ušla je u povijest plesa, a Slavenska je tom ulogom postala istinska američka umjetnica, dokazavši da balet može biti jednako moćan i dramski intenzivan kao i kazalište.
Nakon što se 1961. povukla sa scene, posvetila se pedagogiji, postavši cijenjena profesorica na Kalifornijskom sveučilištu (UCLA) i Kalifornijskom institutu za umjetnost (CalArts). Odgojila je generacije plesača, među kojima su bile i avangardne ikone poput Lucinde Childs i legende poput Marije Tallchief. No, unatoč neupitnom nasljeđu, u starosti ju je sve više obuzimala tjeskoba. Provela je više od dvadeset godina pišući i prepravljajući memoare koji nikad nisu objavljeni, uvjerena da je svijet, a osobito njezina domovina, zaboravio na nju. Osjećala je da je njezina umjetnost, po prirodi prolazna i efemerna, nestala zajedno s posljednjim aplauzom. Njezina kći Maria Ramas prisjeća se kako su umorne, ali još uvijek prodorno plave oči njezine majke bile pune nemira i čežnje. Prije nego što je Mia Slavenska preminula 2002. godine, Maria joj je dala obećanje da će ispričati njezinu priču.
To obećanje ispunjeno je kroz nagrađivani dokumentarni film "Mia, a dancer's journey", ali i kroz simboličan povratak njezinih posmrtnih ostataka u Hrvatsku, gdje su 2005. položeni u grobnicu na zagrebačkom Mirogoju. Film je otkrio fascinantnu priču o umjetnici čije se ime u domovini desetljećima tek šaputalo po baletnim školama. Izložba u Slavonskom Brodu sada zaokružuje taj krug. Predmeti iz njezina života, kostimi, pisma i fotografije, svjedoče da sjećanje na nju nije izblijedjelo.