Besmislena je ideja da Srbi uče na srpskom

Olga Carević, ugledna znanstvenica u području toksikologije, domaćoj je javnosti postala poznata po angažmanu tijekom rata i osamostaljenja Hrvatske, kad je brojnim pismima pozivala na mir, ljubav i toleranciju. Njezin angažman najkraće opisuje naslov jedne od njezinih knjiga:
“Moj srpski narod – moja hrvatska domovina”.
– Nisam zanesenjakinja – kaže o sebi nasuprot čestoj percepciji u javnosti, naglašavajući kako je suživot opstao i u teškim uvjetima. – Društvo hrvatsko-srpskog prijateljstva s prof. dr. Ljubomirom Hotujcem, prof. dr. Jovom Bamburačem, protom Nikolićem i nizom drugih Hrvata i Srba bilo je aktivno i za vrijeme rata, a također je organizirana Hrvatska liga za mir.
Na njezina sina, koji je 1992. godine bio član 100. brigade, a ubrzo nakon povratka s bojišnice preminuo od maligne bolesti, svakodnevno je podsjeća svijećnjak što ga je dao napraviti od ostataka šrapnela. – Nikad ga nisam uspjela pitati zašto je to napravio, nikad to nisam razumjela – kaže.

Za suživot je potrebno vrijeme
Povod ovog razgovora njezina je netom objavljena knjiga “Dodirnimo zvijezdu prijateljstva”. Nastala je na poticaj akademika Davorina Rudolfa, a sadrži intervjue i pisma nastala od 1995. godine do danas.

• Godinama se zauzimate za suživot. Što mislite, kakav je on danas?
– Ovisi kako gdje, čini mi se da u regijama odnosi nisu dobri, no u Zagrebu i većim gradskim centrima jesu. Primjerice, oko Vukovara ima vrlo neugodnih situacija, u Dalmaciji također, oko Knina i u okolici. Došle su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, i njima je vrlo teško uskladiti stajališta. Srbi su nesretni što su otišli, Hrvati su nesretni što su ih Srbi poharali, i kako da tu nađete zajednički jezik? Potrebno je vrijeme. Dok u Dalmaciji i oko Knina ima možda malo više šovinizma, u gradovima su ljudi preokupirani drugim problemima, mladi se ne bave prošlošću. U Zagrebu ne osjećam šovinizam – pitanje nacionalnosti postalo je sasvim nebitno, za to nije više nikoga briga, to se već izgubilo. Na područjima na koja su se Srbi vratili mislim da ima dosta šovinizma s obje strane. Srbi su smatrali da su morali otići, s čime se baš ne slažem, a i sada dio ljudi ne može ući u kuće jer su se u jedne uselili Hrvati, a u druge Srbi. Dakle, ima razlike između Zagreba i manjih sredina.

• Što onda mislite, zašto su Srbi otišli?
– Sjećam se iskustava jednog novinara za vrijeme Oluje, koji je pitao jednog Srbina u izbjegličkoj koloni: Zbog čega odlazite sada kad vam je zajamčeno da vam se neće ništa dogoditi? Naravno, pokazalo se kako to baš nije bilo tako. Taj Srbin je odgovorio da su im Martić i kompanija rekli da moraju ići. Novinar je pitao hoće li se vratiti, i kada, a ovaj je odgovorio: Kako “oni gore” odluče. Dakle, to je čovjek koji ne zna ni treba li otići, niti da li se vratiti. To je nešto nevjerojatno, i zato mislim da je to bila nelogična, nerazumna atmosfera. A onda vidite bivšeg veleposlanika SAD-a Galbraitha kako sjedi na kolima i maše, to je bila živa komedija. Galbraith želi pokazati kako je solidaran s ljudima, umjesto da razgovara s njima ili da spriječi to što se događalo. Jer mnogi Srbi, i nevini, stradali su, mnogi su pokušali davati otpor agresoru pa su stradali.

• No u jednom od intervjua skupljenih u knjizi kažete kako nemate dojam da je itko stradao samo zato što je Srbin.
– Mogla bih isto tako reći i da je bilo ljudi koji su stradali samo zato što su bili Hrvati. Ako je tko stradao kao Srbin, to je bilo nakon Oluje, a prije nije bilo mnogo takvih slučajeva, ili se za neke nije znalo. Ono što sam rekla, odnosilo se na vrijeme do Oluje. S druge strane, kad je riječ o “slučaju Zec”, tu je činjenica da su oni stradali samo zato što su Srbi, a također i na Pakračkoj poljani. No, imam osjećaj kako ukupna tendencija nije bila takva. Tek će možda moja unuka uistinu doznati što se događalo, ja, na žalost, neću.

Ako mogu Pupovac i Sanader...
• Niste političarka, no je li vas iznenadila suradnja HDZ-a i SDSS-a?
– Nije me to iznenadilo, jer znam politiku Milorada Pupovca. On na taj način želi dokazati kako ljudi mogu živjeti zajedno. Nije bitno tko je koje nacionalnosti, vjeroispovijesti, i tko kome pripada, nego je važno da je čovjek na svom mjestu. Pupovac je u Sanaderu vjerojatno našao čovjeka za kojega smatra kako može pomoći u poboljšanju odnosa. HDZ je velika hrvatska stranka, SDSS je velika srpska stranka, a ako oni mogu naći zajednički jezik, onda mogu i drugi. Cijenim ovakav pristup, mislim da može pomoći.
Također, mislim da će iz godine u godinu međuljudski odnosi biti sve bolji. Vidite kako je nedavno došlo Bijelo dugme. Nabavila sam za unuku kartu za koncert, jer mislim da to ipak treba čuti. Na tom primjeru vidite kako mladi žele nešto promijeniti, cijelu su noć stajali u redovima za karte, a iako sigurno postoji stotinu boljih sastava, nisam sigurna bi li ljudi baš za njih stajali cijelu noć. Činjenica da odjednom svi žele to slušati izgledala mi je to kao nekakav bunt. Moja je unuka jako željela otići na koncert, jer je izgubila oca sa šest godina, želi slušati glazbu koju je slušao i njezin otac.

• Što mislite o prijeporima oko jezika hrvatskih Srba?
– Kad sam živjela u Engleskoj, govorila sam engleski, sada sam u Hrvatskoj i govorim hrvatski, na poslu i privatno. Primjerice, Milorad Pupovac je Srbin, lingvist, hrvatski govori savršeno i ne može mu se dogoditi da se zabuni oko kojeg izraza. Kad bih trebala svoje dijete dati ili u srpsku ili hrvatsku školu, dala bih ga u hrvatsku, jer tko će ga zaposliti ako ne vlada kvalitetno jezikom i kulturom. Mora se shvatiti kako su hrvatski i srpski dva jezika, a ako si u Hrvatskoj, treba govori hrvatski jer tu živiš. Srbi trebaju imati svoju kulturu, običaje, to podržavam bez daljnjega, ali ideja da uče na srpskom besmislena je