S obzirom na sve protestne skupove i kolone koje se danas događaju u Americi i drugdje po svijetu, skoro da je primjereno da se upravo sada pojavio veliki box set "Power to the People" Johna Lennona i Yoko Ono, posvećen njegovu aktivističkom radu, trećem solo albumu "Some Time in New York City" i slavnom koncertu u New Yorku 1972. Podsjetimo bilo je to vrijeme izravnog Lennonova političkog angažmana protiv američke administracije, jednako prodornog poput ovih današnjih kontra Donalda Trumpa, što ga je koštalo dolaska na listu FBI-a, pokušaja deportacije iz SAD-a i onemogućilo dobivanje "zelene karte" za nekoliko sljedećih godina. FBI-evi dosjei o Lennonu tada su bili puni izvještaja o bivšem Beatlesu, slično kao što su danas popunjeni nekim novim protagonistima.
No, nitko od slavnih osoba tadašnjeg vremena nije se angažirao izravno kao John Lennon u tom razdoblju. Dva njegova nastupa s Yoko Ono, Plastic Ono Bandom i gostima u newyorškoj dvorani Madison Square Garden 1972., ključni su dijelovi box seta, a dvostruki album s miksom najboljeg od oba nastupa može se nabaviti kao izdvojeni vinil ili CD "Power to the People" (Mercury/Univesral Croatia).
Upravo ta dionica pokazuje Lennona na ključnim koncertima nakon razlaza Beatlesa, a nakon epskog nastupnog albuma "Plastic Ono Band" kojim je demonstrirao intimistički autorski autoegzorcizam i komercijalnog uspjeha s "Imagine", kojim je ponudio bar još jednu himnu mira koji nikako da stigne. Lucidnom izravnošću Lennon je šezdesetih vratio odlikovanje britanskoj kraljici zbog britanske politike spram rata u Vijetnamu, izjavio nezamislivo, da su Beatlesi popularniji od Krista, i već ga to, uz komične krevetne intervjue 1969. u Amsterdamu s tablom "give peace a chance/the war is over", stavlja u poziciju duhovne preteče šok-operacija organizacija poput Greenpeace ili angažmana Amnesty International. Ma koliko se Lennonovo političko djelovanje tada moglo zvati pamfletskim i pojednostavljenim za lakšu medijsku distribuciju – sjetimo se famoznih intervjua u krevetu u Amsterdamu i Montrealu – pjesme poput "Happy Xmas (War is Over)", "Power to the People", "Give Peace a Chance" ili "Woman is the Nigger of the World" (koja je zbog političke korektnosti izostavljena s novog box seta), bile su primjeri izravnog "pljuvanja istine u oči", ili istini u oči tadašnjeg američkog političkog establišmenta, razlohanog ratom u Vijetnamu, rasnim problemima kod kuće i protuvladinim demonstracijama po ulicama gradova.
Sklon tadašnjim mirovnim aktivistima Jerryju Rubinu i Abbieju Hoffmanu, kao i političkom aktivistu Johnu Sinclairu kojemu je posvetio istoimenu pjesmu na albumu "Some Time in New York City", Lennon se pojavio i na "John Sinclair Freedom Rallyju", prosvjedu i dobrotvornom koncertu na kojem su nastupili Stevie Wonder, Bob Seger, Bobby Seale iz Crnih pantera. Nakon pokolja poznatijeg kao "Bloody Sunday" u Sjevernoj Irskoj 1972., Lennon je izjavio da bi, kad bi morao birati između britanske vojske i IRA-e, stao na stranu potonje. Napisao je i dvije pjesme ("The Luck of the Irish" i "Sunday Bloody Sunday") koje su se našle na albumu "Some Time in New York City" kao gorka pilula protiv britanskih postupaka u Irskoj.
Gledajući iz tadašnje i naknadne današnje perspektive, nemoguće je osporiti Lennonovu hrabrost kojom je udario temelje načinu javne borbe, kojom se danas koriste mnogi glazbenici i umjetnici protiv nakaradnih poteza Donalda Trumpa. Box set "Power to the People" na devet CD-ova uključuje 31 pjesmu s newyorških koncerata, probe, brojne sessione povezane sa snimanjem studijskog albuma i koncerata, te veliku knjigu koja na 204 stranice pojašnjava kontekst tadašnjih namjera Lennona i Yoko Ono. S koje ga god strane promatrali, rad i život Johna Lennona, izvanglazbeni utjecaji, političke i kulturološke reference koje je za sobom ostavio i danas mu osiguravaju mjesto među najprobojnijim figurama 20. stoljeća. Nedavno je u povodu desete godišnjice smrti Davida Bowieja netko napisao da samo Elvis Presley i John Lennon izazivaju sličan osjećaj da su još uvijek s nama nakon toliko godina, jer toliko je velik utjecaj ostao iza njih.
Lennonova pozicija vuka samotnjaka nakon raspada Beatlesa, ali i u zadnjem razdoblju zajedničkog rada grupe, onaj je dio zbog kojeg je zapamćen kao vječni "solist", čovjek koji je volio raditi na svoju ruku, ili barem "uz ruku" Yoko Ono, koja je 2018., kad sam zadnji put bio u New Yorku, jednog jutra prošla pored mene na 5. aveniji, malo dalje od zgrade Dakota ispred koje je Lennon ubijen 1980. i gdje još uvijek živi. Yoko dakako, ali i Lennon, očito.
Upravo taj individualizam, od autorskog – bez obzira kako savršeno funkcionirao u neponovljivoj alkemiji s Paulom McCartneyem u šezdesetima – političkog angažmana (ma kako naivan bio), preko medijske sveprisutnosti do introspektivne povučenosti zadnjih godina života, Lennonu je omogućio da u svojoj životnoj biografiji postane rodonačelnik mnogih modela ponašanja u svijetu show businessa. Izravan otpor sustavu bio je među njima, a baš to razdoblje rada početkom sedamdesetih donosi dubok bunar značenja koje "Power to the People" plastično izlaže pred nove i stare slušatelje.