Dvojac Dan Trachtenberg i Joshua Wassung kriv je za još jedan film o Predatoru, jednom od najzloglasnijih i najopasnijih čudovišta filmske industrije. Šesti je ovo film iz Predator franšize – bez dvije tzv. crossover priče u kojima se Predator sučelio s Alienom – a do kraja godine trebalo bi premijeru dočekati još jedno ostvarenje iz ovog serijala. Ono što je posebno s ovim “Predatorom” jest da dolazi u neočekivanoj formi, čime se pravi svjež i iznenađujući zaokret. Naime, prvi put se pojavljuje u animiranoj verziji. No unatoč tome ostaje vjeran korijenima franšize iz koje je potekao. Štoviše, kao da odlazi u mračniji i intenzivniji smjer u kojem u još brutalnijem svjetlu prikazuje legendarnog izvanzemaljskog lovca koji ubija iz zabave.
”Predator: Ubojica ubojica” animirani je povijesni horor s elementima tople obiteljske priče. Koliko god to zvučalo nespojivo. Film je u svom relativno kratkom trajanju podijeljen u četiri priče. Prva nas vodi u srednji vijek, u kojem upoznajemo Ursu, vikinšku ratnicu kojoj tijekom sukoba s izvanzemaljskim ubojicama umre sin. Centar druge priče je Kenji, samuraj kojemu zbog istih posjetitelja ubojica umire brat. U trećoj priči uplovljavamo u vrijeme Drugog svjetskog rata i upoznajemo mladog Torresa, automehaničara koji mašta o tome da postane pilot. Četvrta priča povezuje ova tri junaka, i to tako da se zajedno nađu na planetu Predatora. Ovo je ujedno prvi put od 1987. godine da zapravo imamo priliku vidjeti i njihov svijet. Kao najspretniji ratnici koje su Predatori susreli na Zemlji, dovedeni su na njihov planet kako bi sudjelovali u svojevrsnim gladijatorskim igrama. Pušteni u veliku arenu, svatko iz svoga stoljeća, svatko na svome jeziku, moraju se sada boriti s čudovištima. A sve to kako bi se ostatak nemilosrdnih čudovišta zabavio. Što će biti s ljudima, hoće li se okrenuti jedni protiv drugih jer samo jedno može preživjeti ili će se svejedno udružiti protiv neprijatelja za kojeg je u startu jasno da ga je nemoguće pobijediti, raspetljava se upravo u četvrtoj priči.
Sjajno je u ovom filmu što se zadržala napetost horora unatoč odlasku u animirani žanr, koji bi se s hororom najmanje povezao, ali i što svaka od četiri priče uspijeva zadržati podjednaku razinu kvalitete u smislu razrade. Vizualno, film je zaista poseban. No ne na način na koji bi se to očekivalo od animiranog filma. Animacija koristi grub, gotovo ručno crtani stil, s paletom boja koje se mijenjaju ovisno o perspektivi lika: crveno je boja krvi i panike, zeleno označava Predatorovu blizinu, a sve skupa u zagušenim je i tamnim tonovima. Takav estetski pristup pojačava osjećaj nelagode i sve i da nisu u formi pokretnih slika, ove bi animacije prošle kao horor-crteži. Jako zabavan i temeljito napravljen film koji je bez sumnje postavio visoke standarde za “Predator: Badlands”, koji tek treba pred publiku.