Život moj uzdiše grupa Time, “Zelena si rijeka bila” sjeća se Zdravko Čolić, za dan-dva, možda tri Bijelo dugme kupuje “Top”, queenovci još nisu svjetska atrakcija i tek kreću na prvu američku turneju. Rodu Stewartu dosadili su Faces i postaje solo igrač, ima već mjesec dana kako se pjevuši Bowiejeva “Rebel, Rebel” i svi s nestrpljenjem iščekuju album “Diamond Dogs”, a na izboru za Pjesmu Eurovizije šok i nevjerica – pobjedu odnosi ABBA – bend za koji do tada svijet, osim na sjeveru Europe, nije čuo, ali “imaju prašteće gitare i vraški neodoljive melodije te, ako tako nastave, čini se da su tu da ostanu zauvijek”.
Tako su u travnju te davne 1974. godine, nakon 19. Eurosonga održanog u Brightonu, kompilacijski pišući o novostima s glazbene scene, jugoslavenski mediji hvalospjevima opisali pobjedu švedske četvorke (Agnetha, Björn, Benny i Anni-Frid) s pjesmom “Waterloo”. Ta je pjesma lani proglašena i najboljom pjesmom izvedenom na Eurosongu. Dakle, kritičari su slutili i pogodili da je u tom trenutku krenulo bizarno i teško objašnjivo, ali zarazno popkulturno ludilo koje je hit i danas. U prilog tome je i 400 milijuna prodanih nosača zvuka ABBA-e. Bolji od njih po toj brojci samo su Beatlesi i queenovci, nadigrali su čak i Rolling Stonese, a zanimljivo je da je od toga 200 milijuna primjeraka prodano nakon 1982. godine kada se četvorka razišla, i kao grupa i intimno, i prestala nastupati.
Nenametljivo kako su se pojavili, tako su i ‘nestali’. Nikada nisu objavili službeni prestanak aktivnosti, učinili su to s nekim samo Šveđanima svojstvenim dostojanstvom i naprosto prestali snimati pjesme i održavati turneje. Štoviše, koji mjesec prije nego što su potpuno prestali djelovati, gostujući u emisiji “Late, Late Breakfast Show” na BBC1, Noel Edmonds pitao ih je je li na pomolu prestanak njihova postojanja kao benda? Četvorka, sa smiješkom i ne odajući da su posrijedi dva friško razvedena bračna para, izjasnila se da nešto takvo nikada neće objaviti.
I nisu. U desetljećima koja su slijedila ABBA je, iako fizički odsutna, nastavila biti fenomen s hordom obožavatelja, novac je nastavio kapati na njihove račune, a mjuzikl “Mamma Mia!”, koji se 1999. pojavio na londonskom West Endu, potom i na Broadwayu i diljem Europe (danas se izvodi u 440 gradova svijeta, a pogledalo ga je više od 60 milijuna ljudi), dodatno će podgrijati histeriju koja vlada oko njih. Slijedom takvog razvoja događaja, početkom 2000. bendu je ponuđeno milijardu dolara da održe povratničku turneju, što su oni glatko odbili inzistirajući na tome da ABBA ostane zapamćena u svjetlu u kojem je pamtimo između njezina nastanka 1974. i raspada 1982. godine. Stav im neće promijeniti ni kasniji hollywoodski spektakl “Mamma Mia!”, u dva nastavka sniman i na hrvatskoj obali.
No, čini se da je pandemijska ludnica i ABBA-u izmamila iz višedesetljetne izolacije pa su napravili presedan. Okupili su se u studiju, snimili nove pjesme, od kojih su dvije “I Still Have Faith In You” i “Don’t shut me down” objavljene početkom rujna odmah dospjele u top 10 singlova u Velikoj Britaniji, a upravo je na internetskoj stranici grupe objavljen i njihov novi album “Voyage”, s deset pjesama, deveti, s pauzom od 40 godina nakon osmog albuma (mislili smo i posljednjeg) koji su izbacili 1981. godine. I tu nije kraj, u svibnju iduće godine u Londonu počinje virtualna turneja na kojoj će koncerte izvoditi njihovi hologrami zvani ABBAtars – odnosno vjerni ali digitalni članovi benda, onakvi kako su izgledali 1979. godine. Članovi grupe, danas sedamdesetogodišnjaci, pet su tjedana snimali taj nastup i, još važnije, vlastite fizionomije i pokrete na pozornici, zbog čega su muški članovi benda prvi put u pedeset godina obrijali brade kako bi im tehničari mogli uzeti vjeran otisak lica. Tehnički posao odradila je tvrtka za specijalne efekte Industrial Light & Magic, koja je radila i pomlađene verzije glumaca Carrie Fisher, Petera Cushinga i Marka Hamilla za “Ratove zvijezda”, a prvi koncert najavljen je za 27. svibnja 2022. u za tu prigodu posebno sagrađenoj dvorani u Olimpijskom parku kraljice Elizabete, koja prima 3000 posjetitelja. Show će se kontinuirano izvoditi pet puta tjedno sve do rujna, a potom kreću na višegodišnju svjetsku turneju. Osnovne ulaznice u parteru stoje 185 kuna, no postoje i sjedeća mjesta i separirani miniplesni podiji koji imaju i svoju cijenu.
Ne znam je li se kojem bendu osim njih dogodilo da primjerice 1977. za koncert u Albert Hallu, koji prima 12.000 posjetitelja, ulaznicu želi kupiti tri i pol milijuna ljudi? Tako i sada, zainteresiranih ima. Pitamo se u čemu je kvaka uspjeha? Posebice znamo li da su i tih 70-ih u vezi s ABBA-om postojala dva smjera razmišljanja. Jedan je da su bili stratosferski najuspješnija pop-grupa od Beatlesa (što je istina); ali u glazbenom smislu zvučali su pomalo kao šala – četiri nasmijana švedska trubadura u svemirskim diskoodijelima od poliestera koji pjevaju nešto što zvuči kao ‘slatkiši za uši’. Naravno, nisu svi tako osjećali, ljudi koji su kupili sve te ABBA-ine ploče očito su ih doživljavali potpuno drukčije od glazbene struke koja, i kada bi pokušala argumentirati da ih shvaća ozbiljno, vjerojatno je bila ismijana.
Ipak, njihova glazba bila je i ostala neobična anomalija – univerzalno uspješan zvuk koji se ne temelji na raskalašenosti i seksualiziranosti rocka ili r’n’b-a, već na domaćim, suzdržanijim i europskim vrijednostima. Ako je poanta rock’n’rolla bila bijeg i buntovništvo, onda ABBA-ine pop-pjesme na površinu izvlače snove i razočaranja onih koji se nikada nisu htjeli pobuniti. U burnoj ekstazi pjesme “Dancing Queen” ili fatalizmu “The Winner Takes It All” kriju se nade i strahovi ljudi iz predgrađa, pri čemu oni nisu ništa manje epski ili valjani, a tamo živi jako puno ljudi. ABBA je zvuku švedskih tradicionalnih napjeva i šlagera, koji spojeni u jedno i nisu bili pretjerano ‘cool’, dodala elemente prizvuka Beach Boysa i Beatlesa i milijuni ljudi poistovjetili su se s njihovom glazbom.
Sve to podcrtali su nordijskom melankolijom, prisutnom i u njihovim najveselijim pjesmama, a koja nije konfekcijska niti je izmišljena. Ona proizlazi iz samih članova benda koji su svi četvero iskusili siromaštvo i teško odrastanje u poslijeratnoj Švedskoj, roditeljsku hladnoću, osobne nesigurnosti i teške odluke. Primjerice, i Benny Andersson i Anni-Frid Frida Lyngstad postali su roditelji prije navršene 20. godine i svatko je morao donijeti odluku da napusti svoju djecu kako bi se bavio glazbom.
Fridina životna priča, konkretno, možda je i najtraumatičnija od svih članova benda. Naime, rođena je 1945. kao izvanbračna kći u vezi njemačkog okupatorskog vojnika i mlade Norvežanke Synni Lyngstad. Odrastala je bez oca i bila tzv. ‘tyske barnas’ ili pogrdno ‘njemačko dijete’ zbog čega su se ona i majka vrlo brzo preselile u Švedsku gdje je Synni iznenada umrla od infekcije bubrega. Nesreća je Fridu nastavila pratiti i nakon svršetka ABBA-e. Naime, drugi put se udala 1992. za princa Heinricha Ruzza Reussa od Plauena i postala prava princeza. Ali on je vrlo brzo umro od limfoma, i to nedugo nakon što je Fridina najstarija kćer Lise-Lotte poginula u prometnoj nesreći.
Benny Andersson pak odmalena je svirao harmoniku, u petnaestoj godini napušta školu, a sredinom šezdesetih postao je klavijaturist švedske rock’n’roll grupe The Hep Stars, čiji je menadžer bio Stig Anderson koji će uvelike doprinijeti i popularnosti ABBA-e.
Drugi član muškog dijela buduće ABBA-e, Björn Ulvaeus tih je godina svirao u The Hootenanny Singersima, švedskom folk-bendu čiji je menadžer također bio Stig Anderson. Godine 1966., navodno negdje na cesti u blizini Vastervika, susrela su se i zastala dva vozila na turneji, na jednom je pisalo Hep Stars, na drugom The Hootenanny Singers. Glazbenici su izašli i upoznali se, a nekoliko mjeseci poslije Benny i Björn napisali su svoju prvu zajedničku pjesmu “Isn’t it easy to say” i – fenomen se rodio.
Ženski dio benda priključio im se potkraj 60-ih, u vrijeme kada su obje članice već imale solo karijere.
Plavokosa Agnetha Fältskog bila je u Švedskoj tinejdžerska zvijezda. Postala je popularna kao 18-godišnjakinja s pjesmom „I was so in love“, koju je sama napisala i od tada je nizala hit za hitom. Susret s Björnom na snimanju jedne TV emisije prerastao je u suradnju, a ubrzo i u burnu vezu okrunjenu brakom.
Frida je pak bila manje poznata jer se bavila jazzom i pjevala sjetne balade, a pravu popularnost stekla je tek kad je upoznala svojeg budućeg supruga Bennyja, koji joj je postao producent i savjetnik u izboru pjesama.
Dva bračna para 70-te godine dočekali su isprepleteni glazbenim i ljubavnim odnosima i bilo je samo pitanje dana kada će svi zajedno zapjevati, što se i dogodilo u lipnju 1970. Svi već glazbenici s iskustvom, do velikog praska na Eurosongu 1974. iskristalizirali su što žele postići u popu, krajnje uvjerljivo dominirali su scenom, ponudili nešto što do tada nismo čuli i uspjeh je bio zajamčen, a ABBA (akronim skrojen od prvih slova imena članova benda) postaje tvornica hitova.
Godine 1978. Björn i Agnetha objavljuju razvod, no ABBA svejedno izdaje šesti album “Voulez-Vous” koji je opet bio internacionalna atrakcija. Godine pak 1980. idu na turneju u Japan, koja će biti i njihova posljednja, a ostatak te godine provode u studiju i snimaju osmi i za dugo vremena posljednji album “Super Trouper”, na kojem su brojni hitovi, među kojima i “The Winner Takes It All”. Benny i Frida razvode se 1981. i sve nekako vodi prema ‘kraju’ koji se dogodio iduće godine.
Ipak, nikada nisu doista prestali postojati i po tome su doista lako usporedivi s Beatlesima. Godine 2010. ABBA je uvrštena u Rock and Roll kuću slavnih, a 2013. dobili su i Muzej ABBA u Stockholmu i postali snažan generator turizma i k tome svojevrstan turistički fenomen. Naime, prema istraživanju instituta ETOUR provedenog na švedskom sveučilištu, posjetitelj Stockholma za trodnevnog boravka u gradu sat vremena provede u Muzeju ABBA, osam od deset posjetitelja došlo je u grad isključivo radi ABBA-e, a 75 posto posjetitelja njihova Muzeja proširuje svoj obilazak i na ostale kulturne točke poput Vasa muzeja, Fotografiska, Skansena... Muzej je interaktivan, možete pjevati sve njihove hitove, hologramski s ABBA-om nastupiti pred publikom, virtualno isprobati kostime, uputiti se u povijest benda...
U Muzeju ili kod kuće, slušajući pak ABBA-u danas, zapanjuje veličanstven način na koji su njihove pjesme ostarjele. Sada zvuče još inovativnije i izazovnije po strasti i ljubavnim mukama te zanosima o kojima govore nego što su to bile u vrijeme nastanka. To zacijelo ima veze i s time što je krajolik suvremenog popa mnogo manje romantično mjesto nego što je to bio nekad. Tu se možda skriva zavodljivost kojom one i dalje privlače novu bazu mladih obožavatelja. No, te pjesme su i jasan dokaz da su stvorili nešto što prolazi sve testove vremena pa tko zna, možda i mi opetovanim preslušavanjem postanemo istinski obožavatelji ABBA-e željni njihova virtualnog showa te ga i pogledamo u sklopu svjetske turneje čije je trajanje predviđeno do 2026. – ako dođe u susjedstvo ili u Zagreb.