Na neku fatalnu nesreću mi smo nepopravljivo poseljačena zemlja u kojoj turbofolk i izvedenice prizemnih novokomponiranih budalaština prolaze bolje nego ozbiljna etnografska istraživanja. Čak je i Toma Zdravković, koji je trenutačno u epicentru zanimanja zbog biografskog filma, druga violina i prefin u odnosu na banalnosti koje masovna publika redovito “puši”. Ali, srećom, ima još uvijek i ozbiljnih novoskladanih priloga narodnoj pjesmarici i tradicijskoj kulturi, iako ih je malo s obzirom na bofl-pogrom koji vlada u javnom prostoru. Pjevačica, a danas i autorica Zrinka Posavec jedan je od tih protagonista koji finoćom, artikulacijom i završnim dojmom čini sponu prema nečemu što se nekad kod nas nazivalo etno-scena.
Posavec s albumom “Pjesme o ljubavi i tijelu” najnoviji je primjer i dokaz koliko istraživanja tradicijske glazbe i prošlih navika mogu biti ne samo potrebna za “spas duše”, nego i nadahnuta za potrebe uha i uma. Na tragu onoga što su pred dvadesetak godina radile prve primadone domaće etno-glazbe, Lidija Bajuk i Dunja Knebl, Zrinka Posavec s postavom domaćih glazbenika preuzela je modele i emocionalne sklopove davnih narodnih napjeva te vlastitim, novoskladanim pjesmama (osim “Suze” skladane na tekst A. G. Matoša), pokazala sposobnost tumačenja, prevođenja i uključivanja tradicije u današnju stvarnost. “Crni def”, da je sreće, mogao bi biti hit poput “Zore djevojke” Lidije Bajuk, a ima još pjesama koje ulaze u uho.
Sviračku postavu čine Kristina Bjelopavlović Cesar na klaviru, Mario Igrec i Ambrozije Puškarić na gitarama, Goran Delač na kontrabasu i Borna Šercar na udaraljkama, a album je miksao, producirao i masterirao Goran Martinac u novoopremljenom studiju Croatia Recordsa.
Radi se o prekrasnom albumu kojim Posavec nakon godina marljivog rada, stečenog iskustva i popularizacije world music idioma, sjajnim vokalnim interpretacijama, poetskim tekstovima i poznavanjem tradicije pokušava napraviti nemogući zadatak na domaćoj kulturnoj sceni; učiniti tradiciju autohtonim i prisutnim svjedokom prošlosti koja određuje sadašnjost. Pa ako se i radi o nemogućem zadatku, nemoguće je odreći visok stupanj svijesti, artikulacije i truda, nadamo se ne uzaludnog.
