fiskalna politika polovična

Ovu krizu prebrodit ćemo lakše nego onu iz 2008.

Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
02.04.2020.
u 13:52
Usvojene su mjere koje održavaju likvidnost realnog sektora, ali izostale su mjere koje bi kompenzirale štetu koja nastaje gubitkom prihoda
Pogledaj originalni članak

Hoće li recesija izazvana pandemijom koronavirusa prouzročiti veću štetu od one koju je izazvala velika financijska kriza iz 2008.? Iako je razvoj aktualne krize teško predvidjeti zbog zdravstvenih faktora o kojima medicina još nema dovoljno spoznaja, ekonomska analiza sugerira da bismo je mogli lakše prebroditi nego prethodnu. Razlog tome leži u pogrešnoj detekciji uzroka krize iz 2008. Unatoč činjenici da je prethodna kriza izazvana prekomjernom privatnom potrošnjom (pucanjem nekretninskog balona), brojni donositelji političkih odluka za njen su nastanak krivili zaduživanjem financiranu javnu potrošnju. Ovaj stav osobito je dominantan u institucijama Europske unije.

Kriva dijagnoza uzrokovala je pogrešnu terapiju. Reducirala se javna potrošnja umjesto da se njenim povećanjem kompenziralo smanjenje privatne potrošnje. Produbljen je manjak potražnje čime je recesija pretvorena u ekonomsku depresiju. Ta politika javni dug učinila je još neodrživijim jer su proračunski prihodi pali više nego što se uspjelo smanjiti rashode. Lekciju iz te krize naučili su čak i najlošiji učenici kao što su to čelnici institucija EU. Zahvaljujući tome, suspendirani su rigidni kriteriji vezani uz proračunski manjak i javni dug. Borba za očuvanje gospodarske aktivnosti ispravno je prepoznata kao glavni cilj antirecesijske politike. Narušavanje zdravlja javnih financija postalo je prihvatljiva žrtva za postizanje tog cilja.

Mjere kojima se odgovara na aktualnu krizu daju nam za pravo očekivati manju ekonomsku štetu od one koju je proizvela financijska kriza iz 2008. To jednim djelom možemo zahvaliti i lakše registriranoj opasnosti. Slikovito, epidemiju koronavirusa mogli bismo prikazati kao prometni kolaps izazvan odronom stijene na cestu, za razliku od prethodne krize koja asocira na lančani sudar.

Kako je Hrvatska odgovorila na krizu? Prvi dojam, izazvan oštrom javnom polemikom apologeta slobodnog tržišta i abonenata proračunske potrošnje, upućivao je na zaključak kako ćemo opet svjedočiti razbuktavanju sukoba između realnog i javnog sektora. S druge strane, očekivanja primjerene reakcije naših kreatora ekonomske politike nisu nerealna imajući u vidu da je Hrvatska rekordno skupo platila lekcije iz prethodne krize. Da su ta očekivanja više nego realna, potvrdila je pravodobna, sveobuhvatna i dostatna reakcija HNB-a. Na strani monetarne politike sve je učinjeno školski. Neutralizirani su prvi udari na stabilnost nacionalne valute, likvidnost i regulativa bankarskog poslovanja prilagođeni su predstojećim izazovima, a otkupom državnih obveznica stabiliziran je trošak zaduživanja države.

U segmentu fiskalne politike posao je, zasad, odrađen polovično. Usvojene su mjere koje pomažu održavanju likvidnosti realnog sektora. Međutim, izostale su mjere koje bi trebale kompenzirati štetu koja nastaje gubitkom, odnosno smanjenjem prihoda. Zbog toga učinjeno neće biti od velike pomoći. Ako izostane otpis obveza za period kad nije bilo prihoda, većina teško pogođenih gospodarskih subjekata na kraju će ipak završiti u stečaju. Najava da će se o tim mjerama odlučiti naknadno bazično je pogrešna. Trajanje epidemije i posljedice koje će ona izazvati za poduzetnike predstavljaju poslovni rizik. On je u poslovanju neizbježan i poduzetništvo ga mora podrazumijevati. Međutim, nemogućnost procjene hoće li prolongirane porezne obveze naknadno biti otpisane predstavlja neizvjesnost. To je ono čemu poduzetništvo ne bi smjelo biti izloženo. Gospodarskim subjektima kojima je onemogućeno obavljanje djelatnosti ne treba pomoć - oni imaju pravo na odštetu.

Dakle, naknadu štete koju će pretrpjeti zbog žrtve za zajedničko dobro. Pomoć treba onima kojima će smanjenje potražnje prouzrokovati znatan pad prihoda.

Primjerenije bi i pravednije bilo u oba slučaja naknadu za održavanje zaposlenosti dodjeljivati u relativnom, a ne apsolutnom iznosu. Na primjer, kao 60% neto plaće, a ne 3250 kuna po zaposleniku. Na taj način postigla bi se pravednija distribucija odštete. Oni koji su pošteno plaćali poreze i doprinose na cijelu plaću ne bi bili izjednačeni u tretmanu s onima koji su oštećivali državu prijavama na minimalac i isplatom razlike plaće „na crno".

Može se očekivati da će najavljene dopune mjera fiskalne politike ispraviti ove nedostatke i s više ambicija i financijskih sredstava uvjerljivije i učinkovitije djelovati na očuvanje zaposlenosti. Taj će se izdatak bez ikakve sumnje kasnije pokazati kao najbolja investicija. Korist koja će se mjeriti znatno manjim padom BDP-a, i posljedično proračunskih prihoda u budućnosti, znatno će nadmašiti iznos za koji će se povećati javni dug danas.

U ovoj situaciji ne treba očekivati velike pomoći od mjera koje su vezane uz rashodnu stranu proračuna. Jedini spomena vrijedan doprinos može se ostvariti odustankom od kupnje kapitalnih dobara inozemnog porijekla.

Smanjivanje plaća nikad nije pametna mjera, a u uvjetima recesije dokazano je štetna. Za njom posežu konformistički nastrojeni i neodgovorni upravitelji. Ona je nepoštena, jer kažnjava kvalitetne radnike, a nagrađuje one kojima bi umjesto smanjenja plaće trebalo uručiti otkaz. Racionalizaciju broju zaposlenih u javnom sektoru u ovim uvjetima nije realno očekivati. Političke volje za taj potez nije bilo ni ranije kad su objektivne okolnosti za njega bile povoljne. Uz to, strah u kosti tjera nam pomisao da bi selekcija mogla biti izvršena po političkim, a ne profesionalnim kriterijima. Da je taj strah utemeljen, zorno svjedoči način zapošljavanja u javnoj upravi. Sve to dobar je razlog za odgađanje rješavanja ovog problema za postkrizno vrijeme, koje će se ionako poklopiti s postizbornim vremenom. Sve navedeno, od pravodobnog prepoznavanja problema do primjerene reakcije kreatora ekonomske politike opravdava ocjenu da ćemo na globalnoj razini sraz s ovom krizom okončati manjim negativnim saldom nego što je to bio slučaj s prethodnom. Ako naša vlada primjereno nadogradi svoje mjere u kraćem roku, ista očekivanja možemo imati i za Hrvatsku. Međutim, saldiranje posljedica ove krize neće biti konačni obračun. Njega će odrediti sposobnost da iz ove krize naučimo dovoljno o promjenama koje je ona donijela i brže se prilagodimo zahtjevima koje te promjene donose.

GALERIJA Gužve u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje

Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
HZZ

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.