Kad ne bi bili u stresu zbog zabrane klorprofama, zbog koje će im troškovi skladištenja od iduće godine poskupjeti i 35 do 40 lipa po kilogramu – a i nekontroliranog uvoza – hrvatski proizvođači krumpira ovih bi dana trljali ruke. Uvjeti u kojima je krumpir dozrijevao bili su najbolji u zadnjih 50 godina, baš svaki posađeni krumpir je niknuo, kaže nam jedan od većih proizvođača povrća iz okolice Zagreba.
Izazovna godina
Ista je situacija i u Međimurju, prijestolnici “kalampera”, te drugim krajevima Hrvatske gdje se ove godine ukupno očekuje oko 120.000 tona, dovoljno da se namire hrvatske potrebe. No dok se neki muče i s viškovima od lanjske sezone, zbog smanjene potrošnje i lošije turističke sezone, a neki predviđaju i poskupljenje krumpira zbog zabrane Tuberitea, Neo-Stopa i Tuberpropa, koji se upotrebljavaju za sprečavanje klijanja gomolja kod skladištenja, s rekordnim urodima koje ima i Europa teško će se išta bitno promijeniti na tržištu.
– S hiperprodukcijom u Njemačkoj izglednije je da ćemo se boriti i s uvoznim krumpirom koji će trgovci i šverceri uvesti po smiješnim cijenama, daleko nižim od domaćih, a mi nemamo ni zakona ni pravilnika koji bi to regulirali – tvrdi naš sugovornik, ističući kako je u nas u većini trgovačkih lanaca loše istaknuta domaća roba. A kad se u obzir uzme sve veća neimaština zbog COVID-a, recesije i otkaza, a krenule su i ovrhe građana, kupovat će se samo najjeftinije, bez obzira na porijeklo.
Od povrtlarskih kultura, osim krumpira, ove su godine dobri prinosi još samo kupusnjača, posebice bijelog konzumnog kupusa s kojim smo samodostatni 65-70%, te korjenastog povrća poput mrkve. No i s rekordnim prinosima ove sezone, domaćom mrkvom podmirujemo jedva 30-40% vlastitih potreba.
Nakon što su kasni proljetni mrazevi “pobrali” većinu jabuka, marelica, šljiva, bresaka... još u fazi cvjetanja, a dotukle ih ljetne suše i ostale vremenske nepogode, u voćnjacima se malo tko može pohvaliti i polovicom od očekivanog, naročito ako je u njih uloženo premalo i novca i znanja. Sreća je, čini se, pratila tek proizvodnju lješnjaka. U PP Orahovici, koja se može pohvaliti najvećim nasadima lijeske u Hrvatskoj, na oko 530 hektara, od kojih je 240 u punom rodu, ove će godine ubrati rekordnih 700 tona lješnjaka, što je za 50% više nego lani. Klimatski uvjeti za proizvodnju bili su idealni, a i sve agrotehničke mjere odrađene su na vrijeme unatoč koronakrizi, kažu u toj tvrtki.
Lješnjak je budućnost
– Izvozimo 70-80% proizvedenih količina, najvećim dijelom na tržišta Italije, Srbije, Austrije i Slovenije. U proteklim godinama u proizvodnju lješnjaka uložili smo gotovo 20 milijuna kuna i imamo zasađenih oko 400 tisuća stabala – kaže Josip Tolić, voditelj voćarstva i vinogradarstva PP Orahovica. Tvrdi kako je proizvodnja lješnjaka u proteklih deset godina najisplativija grana voćarstva u Hrvatskoj i šire pa se sadi sve više intenzivnih nasada lijeske u Europi.
– Jedan od glavnih razloga za to je kontinuiran porast potražnje za lješnjakom koji je jedna od glavnih sirovina u proizvodima konditorske, slastičarske industrije te industrije zdrave hrane – kaže Tokić. Standardna cijena kilograma lješnjaka u ljusci otprilike je 15 kuna, no trendove diktiraju dva vodeća svjetska proizvođača – Turska i Italija.
Nakon rekordnih milijun tona požnjevene pšenice, koje će, kad se oduzme domaća potražnja od oko 450.000 tona, više od polovice završiti u izvozu – ni prinosi kukuruza nisu razočarali, 250.000 tona, što je najbolji rezultat u zadnjih 10 godina. Te dominantne kulture na našim njivama proizvedemo dva puta više od potreba i drugi je izvozni proizvod na ljestvici prehrambenih proizvoda RH. Lani smo te jeftine sirovine izvezli u vrijednosti od oko 140 mil. eura, najviše u Italiju i Austriju, a dok drugi na njoj zarađuju, Hrvatska je, s druge strane, ogromni uvoznik stočne hrane, mesa i prerađevina na bazi mesa. A i pekarskih proizvoda!
– Situacija je gora nego što smo mislili da će biti kad uđemo u EU. Uvoz kruha i ostalih pekarskih proizvoda sa 42.308 tona u 2013. narastao je na 78.984 tone u 2019., što je rast od 86% u šest godina, oko 15% godišnje, pa s takvim trendovima, koje nismo uspjeli zaustaviti, domaći mlinovi uskoro neće ni mljeti domaću pšenicu – kaže Nada Barišić, direktorica Žitozajednice. Lani smo uvezli pekarskih proizvoda za vrtoglavih 169,3 mil. eura, u kojima nam se sigurno vratio i dio pšenice koju smo izvezli za 60 mil. eura.