Malo je toga ljepšeg u pisanju nego na papir stavljati riječi o vinu. Jer, priče o vinu su storije o ljudima, a onda i o uspjehu. Od loze u vinogradu do Bakhovog napitka na stolu dug je put za koji je potrebno veliko znanje. Ovdje u Hrvatskoj vino je u velikoj prednosti jer se njegov razvoj može opisati od samog početka, praktično od trenutka sadnje loze pa do pražnjenja prve butelje. I pratiti ljude koji to rade. Također je to i generacijski posao, ne postoji tek tako ona uzrečica o vinu i starosti. Isto je i s vinogradom, najbolja će vina ipak doći iz onih starijih vinograda, otpornih na vrijeme i njegove nedaće. Zna to i Željko Garmaz koji je napisao ne jednu knjigu o vinu. A sada i jednu novu. Vinske priče Hrvatsko Zagorje još jedna knjiga u ediciji kojom Garmaz opisuje vinograde i ljude, život i vino, vrleti i brda iz kojih vino dolazi. Garmaz je, inače, i stari kolega, s kojim smo se brzo našli, dijeleći istu vinski strategiju. Ne pišemo mi zapravo o vinu, aromama, preciznosti, mineralnosti i svim tim drugim epitetima koje susrećete, jer dobre i loše berbe izmjenjuju se, uvijek će biti dobrih i boljih vinara, nego pišemo o ljudima i o lozi, krajevima gdje se cijela ta priča odvija. Ovo je takva knjiga.
U Vinskim pričama Hrvatsko Zagorje Željko Garmaz podijelio je priče o 18 zagorskih vinara, većinom kroz njihove riječi, što je uvijek najispravnije. Važna je ovo knjiga jer sada i dokumentirano dokazuje kako Zagorje više nije dom 'vrhunskog delanca i kiseliša' kakve je i najgaziranija mineralna teško obuzdavala, već je sada to domaja vrhunskog pjenušca, isto toliko dobrog mirnog bijelog vina, s crnim vinima i roseima kao krunom tog jednog razvoja. Da se nas pitalo, također bismo preporučili da se knjiga počne i s nama omiljenim vinarom Tomislavom Bolfanom. Jedinstvenu životnu priču može se u potpunosti doživjeti samo ako se popnete na Bolfanov Vinski vrh, sjednete u veliku ladanjsku kuću koja je odavno prerasla staru dobru klet, pa stanete na terasu i pogledate okolo. Tada se takve priče tek mogu doživjeti. I sami smo pratili kako je prije deset i više godina Bolfan otkrio biodinamičku proizvodnju a onda ju prilagodio jer niti su svi nauci Rudolfa Steinera u skladu s ovdašnjim tradicijama (i vjerom) niti koji puta imaju neke logike. Ta je promjena donijela zaista iskrena i jedinstvena vina. Takvu priču možete pročitati u novoj Garmazovoj knjizi. Oni koji to već nisu, upoznat će na ovim listovima Borisa Drenškog i njegovu vinariju Bodren. I to na sasvim osoban vinski način, jer Drenški Bodren poznat je kao vladar ledenih berbi, ali kako klimatske promjene tek rijetko dozvoljavaju tri spojena dana na temperaturama manjima od -7 pa čak niti toleriranih -4 Celzija, onda se posvećuje nečemu drugome. A to je gemišt. Mnogi će kritizirati miješanje vode s dobrim vinom kao svetogrđe vinarskog napora. No, Drenški i Garmaz u svojem će poglavlju dokazati kako su takvi sasvim u krivu, jer vino su s vodom i to na barem pet načina miješali još i stari Grci. Potvrđujemo – ništa ne razbija vrući ljetni dan kao dobri stari 'gemb'.
Pa je tu i Boris Vuglec kroz čiju priču se pokazuje koliko je vino kao tradicija utkano u ovo podneblje. Možda su ga ovdje nekada jako, jako davno i donijeli Grci u nekom tranzitu prema bogatom Rimu, ali su ga ljudi ovdje posvojili. Ne ovdje, nego svugdje gdje pogledate po prostoru nekadašnje države. I od te se tradicije ne može a i ne treba pobjeći nego je treba njegovati. I pri tome ne izmišljati previše, jer kako kaže Tihomir Kota, neke stvari su jednostavno takve kakve jesu i ne treba na njih utjecati. Probajte njegove pjenušce, pa ćete znati o čemu govorimo. A Vuglec je imao sredstava da to čini na najbolji način, pa je na vrhu brega nedaleko Krapinskih toplica gdje je provodio djetinjstva izgradio prekrasno ladanje, bečki Belvedere u zagorskim bregima. U knjizi ćete otkriti i koliko su vrijedne autohtone sorte jer otac i sin Dragutin i Darko Bratković kroz svoju etiketu Vitis bude belinu, gotovo zaboravljenu sortu. Isti nelak posao rade i Josip i Nikola Grozaj. Kao što ćete otkriti neke vinare za koje je poprilična vjerojatnost da za njih možda i niste čuli. Što je pogrešno, a ova knjiga nudi vam priliku da tu pogrešku ispravite. Željko Garmaz knjigu je napisao jasno, držeći se storija o osobnosti vinara kroz njihove vlastite riječi, sasvim ozbiljno što je i dobro, pa niti kultni engleski humor ne razumije baš svatko. Držao se esencije i napravio malu enciklopediju zagorskog vinarstva danas. I imao sreću da je sa sobom imao Emicu Elveđi koja je napravila niz sjajnih fotografija koje su vrijednost same po sebi. Lokalna samouprava i turistička zajednica nije niti imala nekog izbora nego poduprijeti ovakav projekt. Pa je sasvim vjerojatno da neće biti Garmazov zadnji.