Linićeva najava rezanja minusa po tekućim računima građana, kao i najava limitiranja kamata na stambene kredite na najviše 5 posto, samo je naoko demonstracija pravednosti, odlučnosti i poštenja te hrabra zaštita građana od pohlepnih bankara. Nećemo ovom prilikom sumnjati u ministrove motive, ali ćemo ipak podsjetiti da i put u pakao može biti popločan dobrim namjerama.
Prvo, dojam je da ministar Linić kao stari komunistički kadar pokazuje velik interes za miješanje države u tržište. Nije sporno da je glupo biti u minusu na tekućem računu u trostrukom iznosu plaće, ali tu je ponajprije riječ o osobnoj odluci pojedinca. Minusi na tekućim računima nisu drugo do okvirni krediti, pa je pravo pitanje zbog čega onda Linić nije odlučio štititi sve dužnike od samih sebe i za sve druge vrste kredita. Istina, okvirni krediti po tekućim računima najskuplji su krediti, ali to ne znači da nakon Linićeve mjere neće dramatično poskupjeti brzi gotovinski krediti koje će prezaduženi građani morati koristiti za saniranje nedopuštenih, tj. prema Linićevu mišljenju neprihvatljivo visokih minusa u odnosu na mjesečne plaće.
Uostalom, zbog čega Linić ne limitira najviše moguće dopuštene iznose gotovinskih, potrošačkih ili stambenih kredita? U čemu je razlika ako netko ima, primjerice, 15.000 kuna minus na tekućem računu uz plaću od 7500 kuna ili je uzeo stambeni kredit od 100.000 eura na 15 godina s “Linićevom” kamatom od 5 posto? U drugom slučaju dužnika s plaćom od oko tisuću eura možda još više treba zaštititi od njega samog nego u prvom slučaju. Drugo, sasvim je sigurno da će Linićeva ideja, ako dođe do njezine realizacije, samo potaknuti aktualni proces razduživanja svih sektora osim države. Posljedično doći će do daljnjeg ustezanja od potrošnje i investicija te novog urušavanja gospodarskih aktivnosti. Čini li Linić to da se oslobodi prostor za novo zaduživanje države u tuzemstvu? Nećemo biti baš toliko zločesti, ali teško je odoljeti tom cinizmu nakon višegodišnjeg istiskivanja građana i tvrtki s kreditnog tržišta od strane maćehinske države.
Novo pojačano razduživanje bit će posebno bolno jer će doći i do 3-postotnog rezanja plaća u javnom sektoru. Je li se Linić upitao koliko ljudi od onih kojima će srezati plaće ima minus viši od plaće? Vjerojatno više od polovine. A sad će uz niže plaće morati uzeti vjerojatno ekstremno skupi gotovinski kredit da poravnaju minus. I opet će prelijevati iz šupljeg u prazno te se dodatno zadužiti preko kreditnih kartica ili nekog drugog novog inventivnog bankarskog proizvoda da bi nastavili – živjeti. Linić ih je jednostavno trebao pustiti na miru u njihovoj nevolji, pa možda čak i nesvjesnosti te se baviti se nekim korisnijim poslom. Pri ovome valja naglasiti kako, nažalost, rezanje plaća uopće nije sporno. Da su se plaće u javnom sektoru linearno srezale 10 posto prije tri godine, danas bismo razgovarali o novim osnovama za rast.
Treće, ideja da se zakonski limitiraju kamate na stambene kredite dolazi u trenutku dok novo vodstvo HNB-a vrlo revnosno provodi novu politiku rezerviranja za potencijalne loše kredite. Ta će akcija najvjerojatnije izbrisati veći dio dobiti poslovnih banaka, pa i onih najvećih. I bez te akcije HNB-a, hrvatski poslovni bankari tvrdili su da uz opći i regulatorni trošak poslovanja u Hrvatskoj uopće nisu motivirani za kreditiranje po stopama koje bi mogle biti racionalno prihvatljive za građane i tvrtke. A u slučaju da se netržišnim mjerama definiraju najviše moguće kamatne stope, vrlo je vjerojatno da će bankari morati naći neki drugi način da naplate cijenu novca. Ta cijena novca u zemlji bez suvisle industrijske proizvodnje pa tako i relevantnog izvoza mora biti vrlo visoka. To je naša realnost. Kapital banaka majki već se orijentirao prema puno većim i isplativijim tržištima, prema zemljama koje imaju puno više perspektive rasta.
Ukratko, Linić nam može bajati o kamatama kakvima hoće, ali logika biznisa je neumoljiva: kamate će biti prihvatljive tržištu ili kredita neće biti. Uopće nije bitno što trenutačno 5 posto bankama možda zvuči prihvatljivo. Limitirianje kamata poznaju i neke druge zapadnoeuropske zemlje, ali u njima najvišu kamatu određuje tržište. Najviše kamate definiraju se tako da se na prosječnu tržišnu kamatu dodaju 1 ili, recimo, 2 postotna poena. Plafon za kamate, dakle, ne određuju nekakvi Linići, nego njegova svetost tržište, isto one koje naš Linić i svi domaći Linići uopće ne razumiju.
