Kako su domaći redatelji zbog svojih filmova sve više prestajali biti prezrena ili, u najmanju ruku, ignorirana vrsta tako su sve više počeli biti pozivani da stanu i ispred kamera. Dolazili su grupno ili pojedinačno, međutim od svih silnih priča nigdje nijedne pametne, a ponajmanje nigdje odgovora na već famozno i više retoričko pitanje otkud se odjednom slika o domaćem filmu tako dramatično preokrenula u njegovu korist.
Uglavnom su s redateljima pričali "razgovarači opće prakse" poput Roberta Ferlina ili Ace Stankovića koji zapravo nisu imali pojma ni o čemu, ali su to iskazivali na posve suprotne načine; prvi, majstor kozerije Ferlin, uvijek u "Nedjeljnom popodnevu" (HTV) pita svoje sugovornike tek toliko da nešto pita pa je odgovor Tomislava Radića da su zapravo filmovi cijelo vrijeme isti, ali da su novinari koji o njima pišu odjednom okrenuli priču ostao bez ikakve reakcije.
No i to je bolje nego kao Stanković koji je u prošloj emisiji "Nedjeljom u 2" (HTV) uporno jahao po Hrvoju Hribaru pitajući ga zašto nije snimio film koji bi on (Stanković) smatrao da treba o ustašluku među Vlajima jer bi to bilo puno hrabrije, eto kao što se Brešan uhvatio teme ratnih zločina u "Svjedocima" dok mu je Hribar pokušavao objasniti da je on snimao ono što njega zanima, a to je ekranizacija Tomićeva romana "Što je muškarac bez brkova" koji govori o nečemu drugom.
No ne odustajući od želje da bude provokativan na najinfantilniji mogući način Stranković je ipak uspio i nešto pokazati da novopečena Hribarova pristojnost (izuzmemo li da je Starčevića i Ivkošića nazvao fašistima i ustašama, ali to kod nas dođe kao dobar dan) vjerojatno ipak nije samo poza za što bolji imidž filma. Jer da se samo pravio fin, razgovor vođen tako da bi od njega ispalili i oni s puno kraćim fitiljem od Hribarova, kakvoga ga konfliktnoga i verbalno darovita znamo, tada bi od Stankovića ostala samo palačinka.
Na hrvatskim televizijama o našim redateljima još uvijek puno pametnije govore njihova djela kao što je pokazala i nedjeljna projekcija filma "Tu" Zrinka Ogreste (HTV), jednog od umjetnički najzrelijih filmova otkad nam je nove kinematografije. Dostojan filmova iz danas najrazvikanijih art sredina, poput onih azijskih, Ogresta nam je ovim spletom priča o beznađu, frustracijama i izgubljenosti svih generacija Hrvata možda pomalo ogadio našu stvarnost, ali je pokazao da su umjetnici progovorili o njoj puno prije, provokativnije i upečatljivije od kamilice Jasenka Houre zvane "Moj dom je Hrvatska".
Frenki Fisher, neodoljivo prefrigani junak "Ljubavi u zaleđu" (HTV), kojega Zijad Gračić tumači u najboljoj maniri Fulira Relje Bašića, posrnuo je prošloga tjedna. Razgolićen je i ponižen u očima svoje publike, a nisu ga stajali njegove karizme ni policija, ni supruga Ksenija, ni ljubavnica Goga, ni izbezumljeni Cuki, već upravo njegov tumač Gračić koji u "Piramidi" nije mogao sastaviti tri suvisle rečenice.
Stvarno je zanimljivo što to tjera neke ljude na sudjelovanje u tom igrokazu u kojem pokušavaju pričati o temama o kojima nemaju ništa osobito za reći, a niti im je dar govora jača strana. Taj odgovor vjerojatno treba tražiti u sferi egotripova gdje ne postoji ni najnužnija doza samokritičnosti.
Netko će to možda reći i za nas u Ekranu kada se u povodu 1100. broja, parafrazirajući reklamno geslo "365 puta bolje" konkurentske novine, istaknemo: "1100 puta najbolji!". Ali to bi nam eventualno mogli zamjeriti samo oni koji nas nikada nisu čitali. Do sljedećeg velikog jubileja najtiražnijeg i najdugovječnijeg novinskog podlistka u zemlji...
