Sraz između Austrije i Pruske zbog prvenstva u Njemačkom Savezu, naddržavi koja je kao tvorba Bečkog kongresa poslije Napoleonova sloma okupila njemačke zemlje nekoć u sastavu Svetog Rimskog Carstva, prelio se u ljeto 1866. u otvoreni oružani sukob. Protiv Austrije je u rat na strani Pruske ušla Italija, već prema tajnom travanjskom protuaustrijskom sporazumu o napadu. Iz vojnog sloma Austrije Italija je htjela izvući izravnu korist osvajanjem Venecije. Međutim, kako su talijanske pretenzije često bile u raskoraku sa stvarnom moći Italije, njezine su čete Austrijanci porazili potkraj lipnja kod Custozze nedaleko od Verone. Kad je, pak, pruska vojska presudno potukla Austrijance početkom srpnja u Češkoj, talijansko je vodstvo smatralo da je stigao povoljan čas da se Austriji zada odlučan udarac na moru i tako ovlada Jadranom.
Prvi boj oklopnjača
Donesena je odluka da se osvoji otok Vis, koji je talijanski admiral, grof Carlo Pellion di Persano (1806.-1883.) nazvao Gibraltarom Jadrana. Talijanska je flota dobila zadatak razbiti austrijsko brodovlje na pučini, ostatke flote zatvoriti u lukama, zauzeti otoke Vis, Lastovo, Cres i još neke manje otoke te uspostaviti posvemašnju talijansku premoć na Jadranskom moru.
Zapovjednik talijanske flote bio je admiral Persano, dobar pomorac, ali više političar negoli ratovođa, kolebljiv, neodlučan i nedjelatan. Nasuprot njemu stajao je austrijski admiral Wilhelm von Tegetthoff (1827.-1871.), rođeni Mariborčanin, najmlađi od sedam tadašnjih austrijskih admirala, uporan, žustar i sposoban zapovjednik. Austrijska je flota bila slabija od talijanske, a jedina su joj prednost bili vješt ratovođa i odlične posade sastavljene pretežno od dalmatinskih mornara prokušane hrabrosti. Na talijanskoj strani bila su 34 broda sa 244 topa i više od 5000 mornara, a na austrijskoj 27 brodova sa 172 topa i nešto manje od 3000 članova posade. Viška bitka poznata je i kao prvi boj oklopnjača (talijanska flota ih je brojila 12, a austrijska sedam), ali zato nije bila i prvi pomorski okršaj kod Visa u 19. st., jer su se još 1811. oko otoka, u kanalu pred lukom grada Visa, tukli Francuzi i Englezi.
Nakon mnogo otezanja zbog Persanove nespremnosti da se upusti u akciju, talijanski je pohod protiv Visa započeo 16. srpnja. No, talijanski su se zapovjednici pokazali nepripravnima za brzo djelovanje. Zbog oklijevanja, naredivši osvajanje otoka tek 20. srpnja, admiral Persano izgubio je ključno vrijeme. To je omogućilo admiralu Tegetthoffu da sa svim snagama austrijske jadranske flote doplovi Visu u pomoć. Povijesna bitka otpočela je 20. srpnja u 10 sati i 30 minuta, a vođena je sjeverno od otoka. Austrijski se admiral odlučio premoćnoj talijanskoj floti suprotstaviti borbom izbliza, pri čemu bi slabiji austrijski topovi došli do izražaja, a i stekla bi se prigoda neprijateljske brodove napasti snažnim metalnim kljunovima, probušiti i potopiti.
Razvila se žestoka borba koje je počela jenjavati tek u 15 sati. Pretrpjevši znatna oštećenja te u nedostatku streljiva i zalihe ugljena, obeshrabrena se talijanska flota povukla. Izgubila je dva broda, a smrtno su stradala 643 mornara, dok ih je 40 zarobljeno. Admiral Persano je na koncu bio izveden pred sud te lišen položaja i čina. Austrijska je, pak, flota, čiji su gubici bili znatno manji (38 poginulih i 138 zarobljenih), pobjedonosno uplovila u luku Visa, gdje je svečano dočekana. Izvojevala je dvostruku pobjedu: spriječila je osvajanje otoka i porazila znatno jače talijansko brodovlje a da nije izgubila ni jedan brod.
Spomenik slavno palima
Austrija je ovom pobjedom očuvala prevlast na Jadranu, a uspjeh je oduševljeno pozdravilo i hrvatsko stanovništvo u Dalmaciji. Kako gotovo da nije bilo mjesta u Dalmaciji iz kojeg nije bio barem jedan mornar u austrijskoj floti, ljudi su bitku kod Visa smatrali vlastitim bojem s neprijateljem, pa je i pobjeda doživljena kao osobna pobjeda kojom je talijanskom napadaču onemogućeno da zaposjedne dijelove hrvatske zemlje. Slavu viške pobjede pronijeli su Dalmacijom brojni pjesnici, nadahnjujući narod i osobito omladinu.
Pjesnik Stjepan Buzolić tako je napisao: Talijanci, je l’ vam do inata?/More vam je i polje široko./Al’ u zemlju i prava Hrvata/Ne dirajte ko u svoje oko;/Jer tako nam i vjere i Boga,/Hrvatim je, ko svakom, do svoga./ Hrvat voli izgubiti glavu,/Nego ime i poštenje svoje;/Za svoj narod, za dom i za slavu/Pregorjet će sve, pod nebom što je./To Vis kaže, to i Bog zahtijeva,/To mu vila od postanka pjeva. Na gradskom groblju u Visu ističe se spomenik podignut u boju stradalim austrijskim mornarima, na čijem mramornom postolju, uz imena poginulih, stoji natpis na njemačkom: “Slavno palima za cara i Austriju u pomorskoj bitci kod Visa 20. srpnja 1866. u pobožnoj uspomeni njihovi suborci”. Pogrebu 21. srpnja i obredu u župnoj crkvi sv. Jerolima prisustvovao je i admiral Tegetthoff. Kad se 1889. viško groblje obnavljalo, posmrtni su ostaci premješteni u novu kosturnicu pokraj spomenika, u nazočnosti visokog carskog izaslanstva koje je predvodio nadvojvoda Leopold.
Spomen na višku pobjedu obilježavao se na važnije obljetnice, poput 20-godišnjice 1886., kada su u Vis prispjeli ljudi iz čitave Dalmacije. U Beču je tada bio otkriven spomenik admiralu Tegetthoffu. Talijanske su vlasti poslije 1. svjetskoga rata, u studenome 1918., dopisale na spomenik “Italia vincitrice” - “Italija pobjednica”, a početkom 1921. su ga rastavile i otpremile u Šibenik i Anconu. Sada stoji pred Pomorskom akademijom u Livornu. Tek 1998., dvije godine poslije naročito svečanog obilježavanja 130. godišnjice bitke, postavljen je na groblju Prirovo nov spomenik koji je izradio austrijski akademski kipar Gerhard Laber.
Trijumf slabijih: Austrijanci od Talijana obranili Vis, izgradili Opatiju sa Vilama sve što nešto vrijedi su stranci i strani krediti. Naš uspijeh i pamet je pretvorba korumpiranost i harač !