Gospodin S. S. sjedio je u frizerskom salonu. Čekao je svoj red. Bio je nervozan. Jako. Čekanje ga je izluđivalo. Za njega je to bio nepotrebni stres. Davež. A ni s konačnim rezultatom nikada nije bio zadovoljan. Već se nekoliko puta zapitao nije li problem u glavi, a ne u kosi. Mrzio je takva pitanja. Skanjivao se psihologiziranja. Autoanalizu nije pripuštao u svoj svijet. Tko zna, da nije bio nepopustljiv, možda bi mu se s vremenom kakvo trivijalno pitanje uvuklo u misli. Znate, onako, kao crv sumnje, pa malo po malo crv sve veći i na koncu, ode glava. Grozno. Bio je promućuran. Nije se dao smesti. Kad god bi mu se dala prilika nastojao je on svoju glavu eutanazirati. Da to nije tako često činio možda bi se u njoj izrodila i misao o njezinoj amputaciji kao konačnom rješenju. Dakako da se time ne predmnijeva zagovor toga čina kao široko rasprostranjene prakse. Nikako. Estetski razlozi takvo što priječe. A troškovi čišćenja cijelu tu ideju čine svojevrsnom ekstravagancijom bogatih. Međutim, prizovemo li Marinettijevu mudru o ratu kao higijeni svijeta, vidjet ćemo da bi u takvoj konstelaciji kolektivno samoubojstvo bilo nešto poput jutarnjeg umivanja. Kao nešto što možda i nije neophodno, ali je svakako preporučljivo. I zato samoubojstvo na recept, ili barem kao terapiju, nikako ne bi trebalo odbaciti kao mogućnost neke buduće zdravstvene reforme. Srećom, S. S. nije muku mučio s tako dalekosežnim pitanjima. Vještinu misaone eutanazije razvio je do savršenstva. U toj je raboti pokazivao zapanjujuću mjeru kreativnosti. Ne bi se smjelo reći i razboritosti. Nipošto. To bi svakako bilo pretjerivanje. Razbor je prezirao. Borio se protiv njega. Zatirao ga. Govorilo se čak da ga je i gurao pod tepih. Doduše, prepreden je taj razum, pa se on znao izvući i pratiti ga. Ipak, uvijek bi mu gospodin S. S. izmakao. Kako je to činio, vrag će ga znati. Televiziju nije gledao, internet nije imao, kazalište je slabo posjećivao. Nije čak ni pio. Dobro, možda malo. Ali u svakom slučaju ispod prosjeka. Svakako je istina da je imao amplitude u svome alkoholičarskom CV-u, ali tko ste vi da mu sudite?! Pijanice propale! Odgovor o njegovu talentu zatiranja misli vjerojatno leži u njegovoj pasiji prema čitanju. Bio je strašan čitatelj. Toliko se izvještio u čitanju da bi uspio zaboraviti početak riječi prije negoli je došao do njezina kraja. A čitao je sve. Od reklamnih panoa do deklaracija na proizvodima. Čitao je i književnost. Još kako! A s obzirom na to da je zaboravljao i brže nego što bi pročitao, neku je knjigu znao i mjesecima neprestano čitati od početka do kraja. Vjerojatno je i čitave knjižnice pročitao nekoliko puta, a da to ni sam nije znao. Kakav blagoslov. I to ne samo za njega. Zamislite samo oduševljene pisce kojima je on bio publika. Pa ni onaj se ćoravi Irac na njega ne bi požalio, a kamoli neko efemerno piskaralo. Naravno, nije njegovo kompulzivno čitanje podrazumijevalo i posvemašnju posvećenost. O ne, dapače, što je brže čitao to je više pogledom švrljao kroz prostor. Sve s istom svrhom – zgazi crva. Tako je i u frizerskome salonu kratio vrijeme čitajući Frankensteina i oblijećući pogledom zaposlene frizerke i dame u stolcima. Nisu mu se činile privlačnima. Ni frizerke ni dame. Ipak, privlačnijima od Frankensteina. A možda i ne. Pogotovo ako se uzme u obzir da i nije znao što čita. Te su mu žene djelovale hladno. Zamišljeno. Daleko. Iako, trudio se ne razbijati pamet takvim glupostima. Jer nikad se ne zna u kojoj je od njih gnjusni nametnik koji će ga prije ili kasnije doći glave.
Furiozno čitanje i nezainteresirano, a opet, opsesivno prelijetanje pogledom po dupencima frizerki, prekinuo je ulazak neznanca u salon. Ni po čemu nije bio poseban, ali čim se pojavio, u prostoriji su se svi smrznuli. Svi osim gospodina S. S.-a. Bilo je jezivo to smrzavanje. Nije bilo ledenih stalaktita ni stalagmita, ali to cijelu stvar nije činilo nimalo jasnijom. Došljak se osvrnuo po salonu, vjerojatno pregledavajući miče li se što u prostoriji. Ništa se nije micalo, a ni čulo. Ništa osim gospodina S. S.-a i njegova furiozna okretanja stranica knjige koju je držao u rukama, ali njega kao da čovjek nije ni primijetio. Gospodin S. S. znao je da je viđen, ali cijela situacija mu je bila toliko apsurdna da se samo htio vratiti čitanju knjige i ne obraćati pažnju na budalaštine koje se oko njega događaju. Ali takvo što za njega bi bilo tek pusta sanja. Lutanje pogledom, lutanje knjigom, lutanje mislima, sve je to za njega dio neraskidive cjeline. Oduzmi mu jedno i on nestaje. Na trenutak se činilo da sam S. S. o tome počinje promišljati. Srsi ga od toga prođu i kako bi ih odagnao poče još mahnitije lutati pogledom. Pridošli čovjek za to vrijeme krene prema sleđenim frizerkama i damama u stolcima. Bilo je dvanaest dama u dvanaest stolaca, a iznad njih točno dvanaest frizerki, svaka u svojoj fazi posla. Jedna je u rukama držala češalj Comair i škare Jaguar Stahlwarenfabrik, druga Gammapiuov fen i četku, poput škara, marke Jaguar, treća bočicu... Međutim, detalji ovdje nisu važni, a mimeza je tek mito za stvarnost. Ovdje je važno ono što slijedi. Predosjetio je to i S. S. pa je pridošlicu stao pažljivo motriti. Dakako, u granicama vlastitih mogućnosti, dakle ne prekidajući čitanje Frankensteina.
Pridošlica je izvadio veliku iglu i konac. Provukao je konac kroz iglu. Vrlo pažljivo i precizno. Gospodin S. S. odmah je shvatio da je riječ o profesionalcu. Zatim je kirurškom preciznošću prvoj dami u stolcu iglu provukao kroz glavu, točnije, kroz uši. To isto ponovio je i s drugom damom, pa trećom, zatim četvrtom, sve dok nije došao do dvanaeste. Kada je posao priveo kraju, krajeve konca zavezao je u čvor, podigao nanizane perle i protresao ih kako bi se ukočena tijela opustila. Ocijenivši svoj uradak uspjelim, zadovoljno se nasmiješio i stavio ga oko vrata. S. S. je sve to gledao. Djelomično znatiželjno, ali prvenstveno nestrpljivo. Larpurlartizma se gadio i samo se pitao koliko će to još trajati. Kicoš kao da ga je razumio, pogledao ga pomalo šeretski, možda mu i namignuo – gospodinu S. S.-u nije bilo stalo da pronikne u suptilne nijanse mimike – a zatim se uputio prema izlazu.
Istog trena kad je čovjek napustio salon, frizerke su se odmrznule. Ostale su začuđene kada su stolce pred sobom ugledale prazne, ali nisu se dale smesti, događa se, mušterija ode dok trepneš okom. Njih jedanaest počelo je raditi neke druge poslove, a preostala je pozvala gospodina S. S.-a da sjedne. Šišanje je moglo početi. Da je gospodin S. S. bio iole sklon intelektualnoj ekvilibristici vjerojatno bi se zapitao o besmislu viđenog, ili možda o gizdelinskoj naravi grubijana, bezrazložnosti nasilja, uzročno-posljedičnoj povezanosti dobra i zla, antagonizmu anime i animusa, ili pak o vjerojatnosti, izraženoj u postotku, o postojanju višedimenzionalnog univerzuma. Nitko mu ne bi zamjerio ni pitanja o relativnosti vremena, o pretvorbi čovjeka u robu, kao ni o potrošnosti frizerskog pribora. Da u svojoj nutrini nije odavno zatro i zadnji tračak introspekcije, zasigurno bi barem s oduševljenjem ciknuo: „Napokon! Mrzim čekanje.“ Ovako, samo se ustao iz fotelje, došetao do stolca, sjeo, pogledao frizerku u zrcalu i rekao: „Kao inače.“
Ova priča mi je super! Svaka čast autoru!