Nemali broj onih koji saznaju da stanujem u jednosobnom mansardnom stanu zgrade u južnom uglu Markova trga, kažu mi da stanujem na počasnom mjestu. I privilegiranom zbog toga što kroz jedini prozor, u svoj dužini trajanja, uživo, mogu gledati prosvjede u kojima predvodnici drže vatrene govore pod nosom vlastodršcima i u njima se zalažu za dobrobit narodnih masa, koje ih u stopu, do tog trga, slijede!… Ne znam što će ti reći kad čuju da me je to mjesto stanovanja strpalo u bolesničku postelju!
U početku, kad je obitelj došla u posjed toga stana, pa mene tamo smjestila, i ja sam imao takvo mišljenje. Ali, boraveći u tom stanu imao sam priliku doživjeti njegovo izuzetno mjesto i onda kad živi svoj mirni svakodnevni život i onda kad ga preplave prosvjednici. Doživjeti i doživljaje usporediti! Uspoređujući ta dva doživljaja, ustanovio sam da mi je onaj s prosvjednicima postao odvratan. Neka se gone dalje od mog prozora! I oni i njihovi zahtjevi popraćeni prijetnjama!
Kad sam prijatelju povjerio da mi se gade zahtjevi vođa i grožnje prosvjednika, on mi je dao knjigu koju je sam pročitao i rekao da će mi se i još više gaditi kad knjigu pročitam… Knjigu je pisao profesor psihologije. U središtu su mu pažnje psihološki profili vođa prosvjednika. Zaključuje da su to odreda patološki tipovi, koji iza deklarirane borbe za prava obespravljene mase kriju brutalnu težnju za osobnom vlašću bilo koje razine i vrste. Na putu do vlasti i kad vlast ugrabe, oni počine daleko više štete i zločina, nego što donesu dobra i čovječnosti.
"Ako ti treba primjer za taj zaključak, ne moraš ga tražiti po svijetu", rekao mi je vlasnik knjige, "imaš ga tu, kod nas! Ovaj je naš počeo kao vođa sindikalnih prosvjeda, a završio na vratima Vražje jame u susjedstvu. Lik mu i djelo nisu ni u kipu ni u hvalospjevu, nego u pletenicama kosa tisuća žena i djevojaka, koje je dao pobiti i u jame zabetonirati, da mu se pravi lik i djelo nikad ne bi otkrio!"
A one subote, kad sam dopao rana, probudila me je buka što je dopirala kroz otvoreni prozor. Pogledam i vidim! Mršavi dugajlija, okružen sa pedesetak prosvjednika, s razglasom u rukama i na usnama – dok mu uz bok stoji žena, niska rastom, bucmasta lica, na muško ošišane kose, koju bi Držić po luckastom ponašanju nazvao mojemučom – viče što ga grlo nosi:
"Premijeru! Nas nešto žulja! Nas ne žulja ni tijesna obuća ni kamenčić koji nam je u cipelu upao! Štoviše, naš žulj nije na nozi! Nas u duši žulja što ne udovoljavate našim pismenim zahtjevima – da visinu naših plaća približite visini vaše plaće i plaća onih u vašoj blizini – pa smo vam to došli pod prozor kazati. Da nas žulja!"
Žena se, mojemuči slična, prope na nožne prste, izduži tijelo, ispruži ruku i preote razglas dugajliji, pa vrištećim glasom reče:
"Ne misli da nas je samo ovoliko! Za nama marširaju tisuće. Ako nam sada ne udovoljite, udovoljit ćete kad vam naredni put njih na desetke tisuća dovedemo!"
Postavljen je zahtjev, izrečena je prijetnja. Nema se tu više što ni vidjeti ni čuti, pa sam se otišao pripremiti za izlazak iz stana. Kad sam za sobom zatvorio prozor, prosvjednika na trgu više nije bilo. Nisam znao kojim su se putem spustili s Griča. Ne želeći se s njima susresti, sam odaberem Mesničku, najmanje vjerojatnu da su se po njoj spustili. Do Mesničke sam došao prečicom i sustignuo ih na kraju te ulice, na onom pješačkom jezičku iza spomenika Kačiću i između ulaznog i izlaznog kolnika Mesničke ulice. Čuo sam dugajliju kako će im tu biti razlaz i kako ih još jednom podsjeća na žuljanje žulja. Odlučim njihov razlaz ne čekati, odlučim ih zaobići, idući mimo njih po rubu pješačkog jezička i rubu izlaznog kolnika. Odlučim to u zao čas, netom su pale prve kapi krupne kiše i zapuhao vjetar!
Nitko od prosvjednika kišobrana nije imao, a ja sam svoj razapeo i počeo se, s njim nad glavom, mimo njih verati. Odjednom je kiša grunula, na što su se oni uskomešali, i puhnuo snažan vjetar, koji je podišao pod moj kišobran, izvrnuo ga naopačke i ponio prema prosvjednicima. Da mi ga vjetar ne istrgne iz ruku, čvrsto sam ga držao u obje šake i osjećao kako vrhom štapa probadam a žbicama grebem tijela prosvjednika. Ubrzo sam se, nošen vjetrom, našao pred dugajlijom i mojemučom, koji uglas zavapiše da je mirne prosvjednike napao provokator. Istovremeno mi je iz ruku istrgnut kišobran i na mene se sručili udarci pesnicama, nogama, torbama i komadima polomljenog kišobrana. Od udarca u glavu izgubio sam svijest i pao na zemlju… Kad sam svijesti došao, kiša su i vjetar stali, a oko mene prosvjednika nije bilo. Bila su dva policajca. Jedan je skupljao dijelove polomljenog kišobrana, a drugi me je podizao i pitao – da, što je bilo?
Policajac me je odveo liječniku i taj je pronašao povrede. Modrice od udaraca, bez otvorenih rana i prijeloma! A na policajčevo pitanje odgovorio sam tek istražitelju, koji mi ga je također postavio. Od riječi do riječi onako kako sam slučaj s kišobranom prethodno opisao!
"Nevjerojatno!" rekao je istražitelj. "Da nije počela padati kiša, da nije zapuhao vjetar, da ste vi iz čista mira otvorili kišobran i s njim nasrnuli na prosvjednike, ja bih povjerovao u to da su vas zbog probadanja i grebanja kišobranom premlatili. Ali, ovako, kad vas je snašla ista nevolja, u to ne vjerujem!... Sjetite se! Mora da ste vi njima nešto uz dlaku rekli ili nešto ružno učinili!"
"Ništa!" odgovorio sam. "Ali je istina da ja o tim prosvjednicima i njihovim vođama imam loše mišljenje. Da mi se na njih gadi!" Pa ispričam isljedniku sve ono o ljepoti trga kad njih na njemu nema i ružnoći kad se oni na njemu pojave. Sve ono što sam o vođama doznao iz knjige koju mi je prijatelj preporučio. Čak i prijateljev dodatak o pletenicama kose umorenih žena!"
"Sad znam zašto su vas pretukli!... Da ste u toj knjizi pročitali i ono što u njoj između redaka piše – a niste – saznali bi da vođe tih prosvjednika na dva metra udaljenosti nanjuše one koji o njima misle kako u toj knjizi autor izrijekom piše. Nanjušili su vas. Dobro je da ste prošli s modricama bez krvi i lomova! Kad takve kao vi nanjuše, lome ih i gaze, kao što su slomili i gazili vaš kišobran."
