Afirmirana književnica Marina Vujčić romanom “Susjed” pobijedila je na natječaju VBZ-a i Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman. Nagrada od 100.000 kuna dodijeljena joj je u zagrebačkom multimedijalnom klubu Opera. Prvi čestitari bili su joj sin Borna, također pisac, ali i prijatelji književnica Milena Vlaović i ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština.
Marina Vujčić rođena je u Trogiru 1966. godine. Autorica je knjige za djecu “Bijeg uz Brijeg”, romana “Tuđi život”, “A onda je Božo krenuo ispočetka” i “Mogla sam to biti ja” te zbirke drama “Umri ženski”.
Roman “Susjed” poslali ste pod šifrom Mirakul. Otkuda baš ta šifra?
Dalmatinka sam koja se u govoru rijetko služi dijalektom, ali ga nisam napustila u glavi. Ima tih riječi iz zavičaja i djetinjstva koje su nadživjele moju odanost književnom standardu – a mirakul je jedna od njih. Moja junakinja cijelo se vrijeme nada nekom čudu, a budući da i sama navijam za „čuda“, ta mi se šifra prirodno nametnula. Dodamo li svemu tome i da je mirakul vrsta srednjovjekovnog dramskog prikaza – a u ovom romanu itekako ima drame – ispada da je bilo puno razloga baš za tu šifru.Jedan ste svoj roman napisali iz muške perspektive.
Zašto ste “Susjeda” napisali iz uvjerljivo ženske?
Nije mi važno hoće li perspektiva biti uvjerljivo muška ili uvjerljivo ženska – važno je da bude uvjerljiva. Za razliku od romana o Boži, kad je pisanje iz muške perspektive bilo svjesna odluka, kod „Susjeda“ sam se samo intuitivno prepustila samovolji glavne junakinje koja mi je nametnula svoj pripovjedački diskurs. Jedina odluka koju sam donijela prije otvaranja Word dokumenta u kojem je “Susjed” nastao bila je da ću pokušati napisati roman u drugom licu. Sve nadalje bilo je neočekivano i baš mi je zato pisanje ovog romana bilo pravi užitak. Volim kad me moji junaci sablažnjavaju, kad skrenu mimo kolosijeka predvidive stvarnosti, pa i predvidive fikcije.
Hoće li “Susjed” biti poučniji za žene ili za muškarce?
Pišući ovaj roman, nisam imala na umu nikakve duboke poruke ni pouke. Kad bi ih baš trebalo izvlačiti, mogli bismo reći da se iz „Susjeda“ može iščitati kako nas daleko na neku stranputicu mogu odvesti krive pretpostavke o drugima, ili kako nam se može dogoditi da intenzivno sudjelujemo u nečijem životu a da toga uopće nismo svjesni, ili kako usamljenost može metastazirati u bizarna stanja i raspoloženja. O tome će možda razmišljati čitatelji ovog romana, bez obzira na spol. No važnije mi je da ih priča „povuče“ i da navijaju za moju junakinju. U zamjenu za sve silne mudrosti koje su nam na raspolaganju, katkad je najkorisnije znati se dobro zabavljati – a ja sam se stvarno dobro zabavljala pišući “Susjeda”. Budu li se čitatelji upola tako dobro zabavljali čitajući ga, bit ću prezadovoljna.
Otkuda u ljubavnom romanu tolika trilerska napetost?
Ne bih ovaj roman nazvala ljubavnim. Prije je to roman o nedostatku ljubavi i o tome što nedostatak ljubavi može učiniti nekome tko za njom očajnički žudi. Roman o dramatičnom naličju samoće. Trilerska napetost u “Susjedu” i mene je iznenadila i mogu je mirne savjesti pripisati svojoj junakinji Katarini. Svaki dan za radnim stolom priređivala mi je nove obrate i nova iznenađenja. Ona je potpuno preuzela kontrolu nad pričom i nametnula joj elemente trilera. Njezin su inat i njezino razočaranje ovoj fabuli, koja je počela benigno i nedužno, priskrbili pomalo zastrašujući razvoj događaja. Vjerujte, i sama sam bila na iglama da saznam kako će sve to završiti.
Novčani iznos VBZ-ove nagrade nikako nije zanemariv. Hoćete li tim novcem možda potaknuti izvedbu svojih nagrađenih drama u kazalištu?
Zbilja je veliko veselje zaraditi toliki novac radeći ono što najviše volite. On će mi omogućiti da neko vrijeme pišem u miru, bez primisli o prijetećim neplaćenim računima. Omogućit će mi, recimo, i da svom sinu, kolegi piscu, kupim pošten laptop, ili da zamijenim stari kauč koji je davno vidio bolje dane. Novcem od nagrade sasvim sigurno ne bih poticala izvedbu svojih drama, čak ni kad bih znala kako se to radi. Ako ih uprava nekog kazališta ne poželi samo zato što misle da su vrijedne postavljanja, onda ionako nema smisla. I nagradu za dramu „zaradila“ sam na natječaju pod šifrom. To je za pisca velika satisfakcija jer nadoknađuje i nepostavljene drame i „zaobilaženje“ mojih romana na natječajima na kojima je ime pisca transparentno.•
Odličan roman, doslovno dam ga "progutala" čitajući u jednom dahu i jednom danu. :)