Kad umreš, odmah ti postane jasno da i raja i pakla ima točno onoliko koliko si ih sa sobom ponio. Tako počinje “Bidon”, roman Nataše Skazlić (Hena com, urednik Davor Šišović, 107 kuna). Rečenicu izgovara glavna junakinja, djevojčica koja iz smrti prepričava svoj život u Istri sedamdesetih godina 20. stoljeća, u gradu čiji stanovnici svako toliko mašu Titu dok prolazi na putu za luku iz koje će otploviti na Brijune, ali i o životu u nekoj drugačijoj, idiličnoj, seoskoj unutrašnjosti Istre, gdje neizmjerna ljubav stanuje u kući none i noneta.
Početak je to romana koji nevjerojatno podsjeća na “Ljupke kosti” Alice Sebold, u kojem također u prvoj rečenici doznajemo da je glavna junakinja mrtva i da je još dijete. No tu i prestaju sve sličnosti. Dok Sebold zapravo piše kriminalistički roman o otkrivanju ubojice glavne junakinje, koja svoju obitelj i istragu o svojoj smrti prati s onostrane distancije, no stalno prisutna, priča Nataše Skazlić mnogo je mračnija. U njenu mirnom toku, u idiličnim opisima boja mora, dječjih igara, sjećanjima na mamine vjenčane cipele koje su završile u bidonu (tj. kontejneru za smeće), kroz čavrljanje s vilama koje umrlu djevojčicu čuvaju i uče o životu s druge strane, zapravo se skriva nevjerojatna tajna. I nije djevojčica jedina koja zna tu tajnu i nije jedina koja je mrtva zbog nje.
Nataša Skazlić ovdje se dotiče vrlo mučne teme, one o seksualnom zlostavljanju djeteta koje se u pravilu događa u krugu obitelji. I to je taj snažni i znakovit kontrapunkt mirnoj naraciji koja teče kroz ovaj roman. Štoviše, čitatelj i na samom kraju priče ne zna točno što se dogodilo, ali sklapa korice knjige s čvorom u želucu i teškim bremenom na duši. Ne samo da se djevojčici dogodilo ono što se ne smije dogoditi nijednom djetetu nego je od vlastite majke dobila i šamar i osudu: “Kurba!”, kada odrasla žena shvati što se događa njenu djetetu.
Naravno, nije izrečeno, ali ostaje jaka sumnja da se to isto događalo i toj okrutnoj ženi, distanciranoj majci, koja zapravo ne zna, ne želi i ne može ni voljeti ni zaštiti svoje dijete. Potresna je ovo priča koju autorica donosi dojmljivo i isključivo iz pozicije djeteta. Time otkriva onu istinsku dječju mudrost, ali i dotiče mnoge teme o kojima se ne govori.
Nije ovo, naime, samo priča o zlostavljanju jer njena je jaka nota i osjećaj totalne nemoći, ne samo djeteta nego i mnogih oko njega. Pitanje svih pitanja jest kako se dijete uopće može nositi s ljubavlju, ali i svim drugim (pa i senzualnim) osjećajima prema zlostavljaču. Ali i kako se s istinom o onome što se dogodilo nose preživjeli. Autorica nadasve mudro ne odgovara na ta pitanja, već ostavlja čitateljima da se sami nose s tim bremenom.
Mnogo je toga ovdje u slutnji. Slutnji koja pojačava nesreću i užas.
