Zašto se nakon Žmegačeve smrti otvorila Pandorina kutija kritizerstva?

Nemo propheta in patria!!! Bio je samozatajni gospodin, ničiji podanik.

Nažalost, potreba za ovim tekstom je stvarna i taj tekst govori o tome koliko smo jadni, sitni i nebitni. Ako su akademici, odnosno intelektualni krugovi, toliko iskompleksirani, bijedni i provincijski ugođeni da jednog takvog autoriteta i kompetentnog interdisciplinarnog stručnjaka, potvrđenog i u inozemstvu, krenu blatiti a da se ovaj nije takoreći ni ohladio, to i te kako objašnjava zašto je stanje društva ovako opako zaglibilo u moralnu i svaku drugu krizu. Jer ako su akademici i intelektualci misaona predvodnica društva i zaštita razumom i znanstvenim promišljanjem od pomahnitalih ideja beskrupulozne zarade, tada bi morali dizati svoj glas protiv svih loših pojava u društvu. za to treba imati hrabrosti, ali i etike. Međutim, naši akademici su zasrani, plaše se gubitka privilegija, zamjeranja krupnom kapitalu vazda gladnom profita. Koliko to jadno može biti, vidimo u temi ovog članka. Intelektualci i nedogođeni autoriteti okomili su se na vrijednog i samozatajnog velikana kad je otišao s ovoga svijeta jer se sad, mrtav ne bi mogao braniti. No nije uopće sva tragika u tome. Držim da se ne bi imao potrebe braniti ni da je živ, mislim da je bio prefin i prepametan čovjek da bi se uopće upuštao u takvo što. Međutim, bijeda je u tome što taštine svih tih pojedinaca nisu u stanju ponuditi niti išta slično, a kamo li bolje, što nisu sposobni uvidjeti svoj jad i nadrasti svoj ego, a trebali bi moći ako su toliko pametni. Žmegač je pisao sve do samog kraja, mogli su i oni. A nisu.

Bio je lav, i to naš najveći živući, posljednji svoje vrste. Ostali su.... No, oni sami znaju što su prema njemu.

Hrvatski jal u zemlji sporta i razonode.

Kad lav umre, i zec ga udara.