Premda se iz sobe željela išuljati tiho i neprimjetno, da ne probudi supruga i djecu, tog 28. listopada Mato je začuo šum, pa pogledao na sat. Bilo je 5 sati i 27 minuta. Probudio se i sin, četverogodišnjak. Šapnula je tada: "Mama će brzo doći". Vesna Petrović, međutim, nije ispunila obećanje svom najmlađem djetetu.
Prema policijskom izvješću, točno 13 minuta poslije toga poginula je na putu do posla, na pješačkom prijelazu u Dankovečkoj ulici u zagrebačkoj četvrti Dubrava, u iznimno tragičnim okolnostima. Najprije je na nju naletjela vozačica Opel Corse, rukometašica Ivana Lovrić, a koju minutu poslije i Ford Focus za čijim je upravljačem bio Ferdo Lj.
Šok na policiji
Tragedija 33-godišnje majke troje malodobne djece i njezine obitelji zasigurno bi zauvijek ostala u četiri zida njihova doma i nikada ne bi dospjela u javnost da suprug Mato proteklih dana iz medija nije doznao da je Ivana Lovrić pozvana da brani hrvatske boje na Europskom prvenstvu u Srbiji.
– Hrvatska reprezentacija za mene je čisto i časno mjesto. Nismo imali namjeru ni na koji način sudjelovati u procesu koji će se voditi protiv odgovornih, no pogađa nas i boli to što se tu osobu žali u medijima te što smatramo da joj nema mjesta pod hrvatskim stijegom ni u društvu ostalih reprezentativki. Da se dotična udostojila distancirati od svetog dresa ili da je odgovorna gospoda nisu pozvala tamo gdje objektivno ne pripada, za nas se ne bi doznalo niti bi nas ona uopće zanimala – otpočeo je svoju ispovijest Mato Petrović.
Prisjeća se potom kobnog dana, kada se tijekom ranog poslijepodneva zabrinuo jer se supruga još nije vratila s posla iz obližnjeg Kauflanda. Skupa s djecom – dvojicom sinova i jednom kćeri u dobi od 4, 11 i 12 godina – otišao ju je tražiti pa autom kružio ulicama kojima obično pješači, tako i ulicom na kojoj je do prije nekoliko sati ležalo Vesnino beživotno tijelo. Tada još to nije znao, sve do trenutka dok mu nije zazvonio mobitel.
– Na policiji sam doznao da je Vesnu pregazila nesavjesna, alkoholizirana vozačica koja je pobjegla s mjesta nesreće, pa se nešto poslije ipak prijavila. Premda su moji bližnji bili ogorčeni, ja sam uporno govorio da se to može dogoditi svakome i da nitko od nas ne može staviti ruku u vatru da i sam neće pobjeći s mjesta nesreće. A onda su, koji tjedan poslije, mediji počeli izvještavati o Ivani Lovrić kao o žrtvi, i na taj nas način vrijeđali te nam nanosili dodatnu bol, ne dopuštajući da rane zacijele. Doznali smo i to da se vraća treninzima, da je nakon tragedije odigrala tri utakmice i dala 21 gol. Mi smo roditelji troje malodobne djece, ali dovoljno velike da konzumiraju medije i internet pa možete misliti kako se osjećaju i s kakvim pričama dolaze iz škole. No, i tada sam šutio, sve dok nisam pročitao da će ta osoba držati ruku na srcu dok svira hrvatska himna. Što ako tu scenu na televiziji vide moja djeca? Zar bi takva sportašica drugoj djeci trebala biti uzor? Zato sam odlučio izaći u javnost – priča Mato, otirući suze.
'Neka nosi svoj grijeh'
Od prvog trenutka ovog razgovora nije krio da su im se u trenutku Vesnine smrti putevi već otprije razišli. Premda je brakorazvodna parnica bila je u tijeku, razilazili su se u miru, a supruga je do posljednjeg dana života živjela pod zajedničkim krovom.
– Vesna je moja gimnazijska ljubav, znamo se još od 1995. godine. Skupa smo iz rodne Rame prije deset godina došli u Zagreb, u potrazi za boljim životom, sagradili dom i obitelj. Ona je majka moje djece i štititi uspomenu na nju moja je dužnost. A toj djevojci ne želim zlo. Želim joj pravedno suđenje, a svoj grijeh neka nosi kako zna – kaže Mato koji je ponosan kako se njegova djeca hrabro nose s tragedijom.
Najstariji sin, čini se, želi ustrajati u svojoj dugogodišnjoj želji da postane rukometaš.
Mato je potpuno u pravu. Dvadeset godina politickog, kulturnog i moralnog diskursa u hrvata sad se vidi u punom sjaju.