Od 1901. do 1968. godine tračnice su vijugale kroz brdoviti krajolik, povezujući dubrovačko zaleđe sa svijetom, pa čak i s Bečom, uz nekoliko presjedanja.
"Radio sam na maketi oko 12 godina, a u tih 12 godina negdje oko 300 noći jer sam radio uglavnom po noći, tada je lijepo i mir je", priča Pero dok pažljivo popravlja sitni detalj na svom umanjenom krajoliku.
Njegova maketa, u mjerilu 1:87, plod je strpljenja i velike ljubavi prema željeznici. "Dosta je to bajkovito napravljeno i dosta je detalja. Volim iz stvarnog života bježati u bajku", dodaje Pero.
"Maketa nikad nije gotova, ali 50 posto je gotova. Ima osam digitalnih vlakova, četiri nivoa serpentina, 35 metara fleksibilnih tračnica i uvijek se može nešto novo dodati", kaže.
Za njega je to više od hobija – to je, kaže, osobni hommage Ćiri, koji je nekad prolazio iznad Konavala i ostavio neizbrisiv trag u sjećanjima lokalnih stanovnika.
"Nadam se da sam napravio dobro i da je to jedan lijepi trag nečega što je u Konavlima bilo. Taj poznati Ćiro koji je gore išao po planinama i zviždao, ja se toga sjećam kao dijete. Ova moja maketa je žal za tim vremenima, jer Ćire više nema, i žao mi je da nije obnovljen", govori Pero sa sjetom.
