Vjesnikov neboder, koji je izgorio u požaru, bio je epicentar najmoćnije novinsko-izdavačke kompanije jugoistočne Europe. Na vrhuncu 1980-ih zapošljavao je više od 5000 ljudi i godišnje prodavao preko 200 milijuna izdanja.
NIŠPRO Vjesnik, smješten u neboderu na zagrebačkoj Slavonskoj aveniji, etablirao se kao najuspješnija medijska kuća u bivšoj Jugoslaviji, nadmašivši krajem 80-ih srbijanski tisak, uključujući Politiku, u nakladama i utjecaju.
Kamen temeljac za ovaj simbol zagrebačkog novinskog tiska položen je 1959. godine, a ideja je potekla od direktora Vjesnika Đure Kladarina, koji je prepoznao potrebu za stvaranjem velikog izdavačkog poduzeća.
Vjesnik je status vodeće medijske kuće potvrdio 1984., tiskajući i prodajući više izdanja od Politike, zadržavši primat do 1987. Vrhunac ugleda doživio je tijekom zagrebačke Univerzijade 1986. i 1987.
Ipak, već 1988. "za dlaku" je izgubio primat od Politike, što se poklopilo s padom naklade revijalnih izdanja. Te godine prodano je "samo" 195,6 milijuna izdanja.
Godina 1988. donijela je Vjesniku značajan preokret: racionalizaciju i tehnološku revoluciju uvođenjem kompjuterizacije, tiskanjem u Zagrebu, Frankfurtu i Osijeku te preseljenjem redakcija vodećih dnevnika u novosagrađeni Press-centar.
Istodobno je provedena nova organizacija i transformacija kuće, koja 1. srpnja 1988. postaje NIŠPRO Vjesnik, s ciljem potvrde statusa vodećeg izdavača.
U to je vrijeme NIŠPRO Vjesnik zapošljavao 5942 radnika. Izlazili su dnevnici Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti, te brojni tjednici, polumjesečnici i mjesečnici poput Arene, Danasa, Erotike, Starta i Studija, uz povremena izdanja, romane i stripove.
Tiskale su se i knjige, udžbenici te preko 120 eksternih listova. Ukupno je 1988. tiskano više od 243 milijuna izdanja NIŠPRO Vjesnik, od čega je prodano preko 195 milijuna. Vjesnikova prodajna mreža obuhvaćala je oko 1150 vlastitih kioska diljem Jugoslavije.
