Velikan hrvatskog glumišta, rođeni Mariborčanin koji je Zagreb učinio svojim domom, bio je umjetnik dvostrukog identiteta: s jedne strane Josip, vrstan karakterni glumac i suosnivač kazališta Gavella, a s druge Bobi, omiljeni histrion čiji su Fred Kremenko i Gargamel postali zvučna kulisa djetinjstva generacija.
Njegov put započeo je u Mariboru 18. prosinca 1922., no Zagreb ga je prigrlio 1941. kada upisuje Glumačku školu. To formativno razdoblje obilježili su profesori doktorskih titula i jedan, jedini "Doktor" - Branko Gavella, kojeg su se studenti pribojavali i poštovali do te mjere da su njegov dolazak najavljivali šapatom: "Tiho, dolazi štap s Doktorom".
Kao član SKOJ-a, u rodnom je gradu dobio opasan zadatak: uoči Hitlerova dolaska 1941. trebao je bacati antifašističke letke. Srećom, dodijeljena mu je desna obala Drave, daleko od euforične mase koja je dočekala Hitlera pa je zadatak obavio.
To iskustvo, kao i kasnije sudjelovanje u partizanskim kazališnim družinama, zauvijek je definiralo njegova ljevičarska i antifašistička uvjerenja, kojih se nikada nije sramio, objašnjavajući da se rat ne može shvatiti ako ga se ne doživi.
Nakon rata, Marottijeva karijera postaje neodvojiv dio povijesti hrvatskog kazališta. Nakon angažmana u riječkom i zagrebačkom HNK, 1953. godine postaje jednim od suutemeljitelja Dramskog kazališta, kasnijeg "Gavelle", teatra koji je predstavljao svojevrsnu secesiju od nacionalne kuće i u kojem će ostati do mirovine.
Njegov korpulentan stas i izražajan, dubok glas ispunjavali su pozornicu. Bio je glumac goleme transformativne moći, podjednako uvjerljiv kao Shakespeareov Jago ili Klaudije, kao Krležin Štijef u "Kraljevu" i Vjekoslav Hadrović u "Vučjaku", ali i kao Hamm u Beckettovom "Svršetku igre", jednoj od prijelomnih predstava modernog teatra na ovim prostorima.
Studiozno je pristupao svakoj ulozi, pa i najmanjoj, obogaćujući je detaljima i gradeći likove koji su se pamtili. Njegov autoritet, stečen kroz više od 80 uloga samo u "Gavelli", donio mu je status barda.
Iako je kazalište bilo njegova prva i najveća ljubav, široka publika zauvijek će ga pamtiti po ulogama na ekranu i, ponajviše, po glasu. Pojavio se u stotinjak TV emisija i četrdesetak filmova, od "Martina u oblacima" do serijala "U registraturi".
No, pravu je besmrtnost stekao u studiju za sinkronizaciju. Njegov specifičan govor, s blagim, prepoznatljivim elementima slovenskog jezika, postao je glas Freda Kremenka u "Obitelji Kremenko", čime je jedan američki crtani lik postao neodvojiv dio jugoslavenskog kulturnog prostora.
Nekoliko desetljeća kasnije, ponovio je magiju, udahnuvši život zločestom čarobnjaku Gargamelu u "Štrumpfovima". Njegova izvedba, prožeta komičnom frustracijom i uzvikom "Pohvatat ću ja vas!", postala je, kako je jedan kritičar zapisao, zaštitni znak boljih vremena i dokaz da i sinkronizacija može biti vrhunska umjetnost.
Nakon umirovljenja 1981. godine, Marotti nije mirovao. Godine 1986. pronalazi novu umjetničku obitelj u Glumačkoj družini Histrion, gdje njegov komičarski dar, osjećaj za geg i neposredna komunikacija s publikom dolaze do punog izražaja.
Za Histrione je bio živa legenda, simbol teatra za narod. Ta veza okrunjena je osnivanjem festivala komedije "Bobijevi dani smijeha", koji i danas čuva uspomenu na njegov vedri duh.