Možemo li preživjeti Beethovenovu godinu u kojoj je Deveta simfonija od himne čovječanstva postala smrtna opasnost?

Ja, recimo, na Vašem mjestu ne bih inzistirao na spominjanju sitne izvedbene pogreške, pa makar i na nevjerojatnom mjestu u polaganoj Sarabandi, upravo zbog umjetnikove geste u odluci da svira dva dana zaredom, a možda i zbog sebe sama. Jer, ako sam već obje večeri bio u publici i i time zbog važećih epidemioloških mjera oduzeo mjesto nekom drugom ljubitelju umjetnosti, koji ovako nije mogao doći do prilike u okviru rijetke prigode da uživo sluša jednog od najvećih svjetskih pijanista uslijed jako reducirane publike, moglo se barem odustati od kritičarskog sitničarenja zamotanog u krinku ljudske pogrešivosti koja umjetniku vraća ljudskost onda kada smo već spremni pomisliti da je pred nama savršeni izvedbeni stroj. Osim toga, u ekspanziji novog naraštaja kineskih pijanističkih zvijezda i posve različite paradigme današnjeg vrhunskog pijanizma u svijetu, valja nam uzeti u obzir da Pogorelićeva karijera traje već dugo i da su s vremenom mogući pokazatelji zamora, da imamo pravo opredijeliti se iza čije interpretacije možemo subjektivno stati, kao i da kulturološki pripadamo sredini u kojoj je moguće da drugi najveći pijanist svijeta Yundi Li sjedne za klavir u istoj toj dvorani Lisinski, s namjerom da svira Beethovenovu Mjesečevu sonatu u cis molu, a prepušten je glazbalu na kojem ne svira baš tipka cis1! U nevjerojatnoj situaciji koja je nastupila, umjetnik je uzaludno čekao da netko riješi taj problem, no reakcije organizatora nije bilo i odsvirano je sve bez tonova cis1!