Lijepo je kad Hrvatska brine za Meštrovićeve Indijance u Chicagu, ali bilo bi još ljepše da se pobrine i za Vrelo života u Drnišu

Ona stara nečija uzrečica da je kultura skupa a nekultura još skuplja lijepo odjekuje baš ovim našim prostorima. Lijepo se vidi sva naša zaokupljenost pogrešnim stvarima, poganski mentalitet elita i skorojevićki karakter građanske snobovštine koja čini očito preglomazni udio konzumenata kulturnih sadržaja na našem prostoru. U takvom realitetu nije neobično naći na stotine primjera poput ovoga u ovome članku, unatoč činjenici da na čelu resora kulture stoji osoba koja je doista relevantna za svoje područje, kompetentna podjednako za vrednovanje kao i za menadžment u kulturi. Međutim, upravo ova priča dokaz je kako je uz sve navedeno potrebno još nešto, a to je čvrstoća karaktera, snaga odlučnosti da se važne stvari provedu i argumentiraju onima koji to trebaju odobriti na još višoj razini odlučivanja. Realno je, doduše, da je ovakvih primjera mnogo za jednu zemlju koja ni gospodarstvo nije u stanju shvatiti ozbiljnije, pa je nerealno očekivati ni da raspolaže sredstvima za sanaciju kulturnih vrednota, niti da razumije značaj šireg kulturnog prosvjećivanja naroda, u čemu, pak, počivaju potencijali snage i sposobnosti konačnog uzimanja sudbine u svoje ruke i izgradnje konstruktivnih i pozitivnih vrijednosti nužnih za razvoj i izgradnju neke suvisle budućnosti. Tijekovi razaranja kulture i duhovnosti naših ljudi zapravo su zaprepašćujući, a vidljivi su na svakom koraku, u medijima i u svakodnevnom životu.

Puno gore od svega navedenog je miniranje spomenika Nikoli Tesli. Čovjek bi rekao da se to ne može dogoditi niti u jednoj zemlji na svijetu jer svi Tesli dugujemo tako mnogo. Ipak, u jednoj se dogodilo. Ono što je još gore od toga je da taj spomenik do danas nije vraćen na mjesto gdje je bio.