Božić se nekoć slavio tiše, sporije, skromnije. Naši stari njegovali su običaje koji su povezivali obitelj, susjede i cijeli grad. Unatoč vremenu, promjenama i ubrzanom načinu života, mnoge od tih blagdanskih tradicija i danas žive u zagrebačkim domovima. – Blagdanski običaji zagrebačkog kraja svjedoče o bogatstvu tradicije koja se ovdje prenosila s koljena na koljeno i koja je i danas snažan dio identiteta prostora oko Zagreba – poručuju iz Turističke zajednice Zagrebačke županije.
Dan svete Lucije obilježavao se sijanjem pšenice kao simbolom novog života i nade, a tada je i započinjalo odbrojavanje do Božića uz bilježenje vremenskih prilika koje su se, uz "brojenice", smatrale prognozom za dvanaest mjeseci nadolazeće godine. Kokošji badnjak obilježavao se 23. prosinca. Tog su dana djeca kokodakala po ulicama, skupljala kukuruz razbacan po podu, a nakon zornice odlazila susjedima i rodbini u "kvocanje". Ovim se običajem simbolično prizivala plodnost kokoši u nadolazećoj godini, a osim u Zagrebu, prakticirao se i u drugim krajevima kontinentalne Hrvatske. U okolici Zagreba, pred Badnju večer, gazda bi u kuću unio slamu i izrekao prigodan blagoslov: "Falen Isus i Marija na tem novem letu, dej vam Bog žrebekov, telekov, pajcekov, gusekov, rakekov, picekov, dečice pune klečice, mira i božjega blagoslova." Slama se stavljala pod stol, a za blagdan svetog Ivana gazda bi njome otišao okititi voćke, vjerujući da će bolje roditi. Slama se stavljala i u polje, u svinjac ili ispod kokoši.
U Samoboru i njegovoj okolici osobito se njegovao kinč, tradicionalni božićni ukras od papira i slame, izrađen ručno u krugu obitelji, ističu iz TZ Zagrebačke županije. – Kinč nije bio samo ukras, već izraz kreativnosti, strpljenja i zajedništva, a upravo je taj običaj jedan od najprepoznatljivijih simbola samoborskog blagdanskog identiteta – nadodali su.
U starom Zagrebu borovi su se najčešće prodavali na Kaptolskom trgu, Zrinjevcu, Preradovićevom trgu, Britancu te Jelačić placu. Zagrepčani su pomno birali svoje borove, netko je tražio gusti, niski borić, a netko visok, ne previše razgranat. Badnje jutro i prijepodne bilo je užurbano za većinu Zagrepčana. Svi su nastojali završiti posljednje pripreme i kupnju što prije kako bi poslijepodne mogli mirno uživati u krugu najmilijih. U prijepodnevnim satima kuhao se bažul, odnosno grah, jer se na Badnjak postilo, uz grah se posluživala i riba ulovljena u Savi, najčešće som ili šaran, a na placu su se mogle pronaći i pastrve te razne ostale ribe. Posebnu radost na Badnjak imala su djeca kojima je pripala čast kićenja božićnog drvca. Bor se tada nije ukrašavao kuglicama i lampicama kakve poznajemo danas, već plodovima prirode – jabukama, zlatno ili srebrno obojenim orasima, češerima. Na grane su se vješali i salon-bomboni u sjajnom omotu, a umjesto današnjih električnih lampica, svijeće su drvcu davale poseban, topao sjaj. Ispod bora stavljale su se drvene jaslice koje su prikazivale Isusovo rođenje.
Nakon završenih priprema i poslova, obitelj bi se okupila za stolom, večerala i odmarala sve do najsvečanijeg trenutka večeri – odlaska na polnoćku. Put prema crkvi osvjetljavao je barem jedan lampion koji je nosio najmlađi član obitelji. Ulicama su se pjevale božićne pjesme, a Zagrepčani su osobito voljeli pjevati "Narodil nam se Kralj nebeski". Badnja večer bila je doista tiha noć, a u to vrijeme obustavljao se gradski prijevoz nakon devet sati navečer kako bi vozači barem jedan dan mogli biti sa svojim obiteljima, piše poznata stranica Zagreb facts.
Smatralo se da blagdanski stol mora biti bogat jelima jer je to nagovještavalo blagostanje u godini koja slijedi. Na Božić se, kao i danas u mnogim zagrebačkim domovima, posluživala purica s mlincima. Razlog tom odabiru ležao je u simbolici – vjerovalo se da perad, dok se kreće, zemlju odbacuje iza sebe pa se time i sve loše iz protekle godine ostavlja u prošlosti. Za razliku od božićnog objeda, novogodišnji je stol imao drugačiju poruku. Tada se jeo odojak jer se smatralo da svinja njuškom ruje prema naprijed i time simbolizira blagostanje i napredak. Neizostavni su bili i kolači, a najviše su se jele, kao i danas, orahnjača i makovnjača.
Na blagdanskom stolu posebno mjesto zauzimao je božićnjak, kruh bogato ukrašen simbolima križa, sunca i klasja, a stajao je na stolu od Božića do Sveta tri kralja. Božićnjak je predstavljao obilje, blagostanje i Božji blagoslov doma te se vjerovalo da će kruha biti dovoljno i u sve dane u godini bude li ga na stolu tijekom svih božićnih dana. – Blagdansko vrijeme dodatno su obilježavali ophodi zvjezdara i čestitara koji su, noseći božićnu zvijezdu, obilazili kuće, pjevali i donosili poruke radosti, mira i nade – istaknuli su.