Za izradu tijela i vrata najbolji je javor, a za gornju ploču smreka. Najdelikatniji dio postupka pak savijanje je drveta u oblik karakterističan za tambure, gitare i druge žičane instrumente. Dobro to zna 31-godišnji Jurica Stašević, koji je nedavno u Botincu otvorio obrt za proizvodnju i restauraciju trzalačkih instrumenata.
Prvo je glazbalo, kaže, izradio još u prvom razredu srednje škole. Bila je to električna gitara, no završila je u peći.
– Htio sam napraviti svoju gitaru da mogu u garaži s frendovima "lupati" po rock glazbi, ali bila je doslovce nesvirljiva. Druga je bila nešto bolja, ali isto uglavnom loša, vrat joj je bio k'o kramp. I to je bilo tako neugodno za svirati da sam morao napraviti treću. Mislim da mi je tek iz petog pokušaja ispala kako treba. Bilo je to jako davno, ispraksirao sam se u međuvremenu – govori Stašević, koji je u želji da nastavi tatinim stopama završio školu za elektrotehničara. Ubrzo se, međutim, ispostavilo da mu je srcu bliže drvodjelstvo, kojim se bavio njegov djed.
– Bio je stolar, od malih nogu sam stalno bio oko njega. S djedom sam počeo učiti o radu s drvetom, bilo mi je super što mogu nešto izraditi svojim rukama umjesto da odem u dućan i kupim. Poslije srednje škole upisao sam fakultet drvodjelstva, ali tu nije bilo neke prakse pa sam odustao. Otac me onda povezao sa Zoranom Gojmercem, koji ima tradicijski obrt. Kod njega sam bio šegrt četiri-pet godina. Usput sam naučio svirati tamburu i učlanio se u kulturno-umjetničko društvo u Maloj Mlaki. Spletom okolnosti završio sam radeći po raznim stolarskim radionicama, a potom mi se, kao sljedeći logični korak, učinilo pametnim otvoriti vlastiti obrt. Upisao sam drugu srednju školu, onu za drvodjelstvo i tako stekao uvjete za pokretanje svog biznisa. I evo, sam sam svoj gazda od veljače, počeo sam suradnju s raznim KUD-ovima, radim na popravcima instrumenata, ali i na izradi – prepričava svoj put Stašević.
Smatra da će posla na tržištu biti, budući da u Zagrebu nema mnogo obrta koji se bave popravkom instrumenata. Mnogi, kaže, odlaze izvan granica grada ili čak u Sloveniju kako bi vratili stari sjaj tamburama, basevima i gitarama. I svjestan je Stašević da je u današnjem svijetu lakše kupiti novi instrument nego popraviti stari, no još, ističe, ima onih koji cijene ručni rad i kvalitetu te žele sačuvati glazbalo koji su, primjerice, dobili u nasljedstvo.
– Raznih je tu "kvarova" koji se mogu popraviti. Treba možda promijeniti pragove, sanirati puknuća na vratu i tijelu instrumenta, posložiti visine žica. U nekim slučajevima treba promijeniti leđa, ima tu posla. Upravo radim na bas tamburi koja je ispucana na sve strane, od vrha do dna. Treba to polijepiti nekako, sanirati da se sve ne raspada, da ne nastavlja pucati. Nakon toga treba staviti nove pragove, žice, namjestiti sve da se instrument može svirati. Na kraju ide popravak nekih ogrebotina, lakiranje. Radit ću na njemu još neko vrijeme – govori Stašević dok nam pokazuje štetu na bočnom dijelu tambure i vratu.
Gotovo da nema instrumenta, dodaje, koji se ne može popraviti. Mnogi pomisle da rupa ili puknuće znače kraj životnog vijeka gitare ili tambure, ali naš sugovornik ističe da popravak uvijek valja razmotriti.
– Jednom sam prilikom vozio bicikl na probu i pao. Potrgao sam i sebe i tamburu. Ali odnio sam je kući, rastavio, popravio i sastavio. I evo, još svira. Naravno, ako je popravak cjenovno takav da se za isti iznos može kupiti novi instrument, onda je to bolje. Ali takvi slučajevi nisu tako česti – kaže Stašević. Cjenovni rang njegova rada, pak, uvelike ovisi o vrsti posla, materijalima i utrošenom vremenu.
Objašnjava nam i kako izgleda postupak izrade od nule. Osim od javora i smreke, koji su idealni, glazbala se mogu izraditi i od trešnje, oraha ili kruške. Odabir drveta nije jednostavan jer nije riječ o komadima koji se mogu kupiti u velikim trgovačkim centrima.
– Važno je da drvo bude zaista kvalitetno. Onda ide "krojenje" samog instrumenta, izrada leđa i stranica. Delikatan je proces prilagodba drva za stranice, za to treba imati pažljivu ruku. U tu svrhu koristim uređaj koji zagrijava drvo i čini ga savitljivim. Treba paziti na temperaturu, da materijal ne pukne, a da postignem pravi oblik imam kalup. Sljedeća faza izrade uključuje vrat instrumenta pa potom na red dolaze pragovi te na kraju fini radovi. Ima tu jako puno posla, možda i do mjesec dana, ne znam koliko je to sati jer ne razmišljam o vremenu kad radim. No, negdje sam čitao da je riječ o više od 200 sati – govori mladi obrtnik.
U poslu ga uvelike podržavaju roditelji, ponajprije otac Zoran, koji je obrtnik već 27 godina.
– Radim kao RTV mehaničar. Nekako mi je normalno da sin, poput oca, ide u smjeru otvaranja vlastitog obrta i da može biti svoj šef. Jurica je krenuo kao "strujić", ali brzo se vidjelo da ima tu ljubav prema instrumentima, radu s drvetom. Javio sam se kolegi obrtniku Gojmercu i rekao mu da imam mladog i talentiranog dečka koji voli instrumente. Od njega je dosta naučio i sad Jura ima vlastiti obrt i sudbinu u svojim rukama. I drago mi je da se time bavi, da je odabrao tradicijski obrt. Takvi su zanati kapi vode na našem dlanu koje moramo čuvati pod svaku cijenu. A ovaj postupak mentorstva s jednim iskusnim obrtnikom bila je savršena prilika da vrijedno znanje prijeđe na nove generacije. Pomogao sam sinu koliko sam mogao, a poslovne odluke morat će sam donositi – kaže Zoran Stašević.
I upravo je on, napominje, bio taj koji je inzistirao da Jurica nauči svirati tamburu.
– Rekao sam mu: Sine, ne možeš popravljati instrumente ako ih ne znaš svirati, ne ide to tako. I evo, sad smo tu gdje jesmo – zaključuje.