Ako se hrvatska politika ikada odluči na "rebranding", mogla bi slobodno preskočiti pojmove poput dijalog, suradnja i institucionalni okvir te fokus staviti na – čaj. Jer posljednjih dana ispada da je upravo taj napitak postao omiljeno retoričko sredstvo, zgodan rekvizit za poruke koje zvuče pristojno, a zapravo nisu, i za pozive koji više nalikuju na bocu bačenu u more nego na stvarni pokušaj razgovora.
U toj disciplini posebno se ističu Andrej Plenković i Tomislav Tomašević koji se već danima dozivaju čajem, ali se pritom uporno mimoilaze u osnovnoj stvari da se čaj, po svim pravilima bontona, zapravo treba i popiti. Poziv je, doduše, upućen. Javnost je obaviještena. Metafora je plasirana. No stol ostaje prazan, voda mlaka, a porculan netaknut. Ako je čaj trebao simbolizirati smirivanje tenzija, onda je zasad poslužio tek kao elegantniji način da se kaže: "Ti si živčan, ja nisam."
A što kažu pravila lijepog ponašanja? U klasičnom bontonu, stvar je prilično jednostavna. Tko poziva na čaj, preuzima ulogu domaćina. To znači da osigurava vrijeme, mjesto i atmosferu u kojoj se razgovor može voditi bez publike, kamera i naknadnih interpretacija. Čaj se ne koristi kao javna opaska, a još manje kao zamjena za argument. Reći nekome "popij čaj" u javnom prostoru otprilike je isto što i prijateljski ga potapšati po glavi; gesta koja rijetko završi dobro, osobito kad dolazi iz političkog konteksta.
Povijest, uostalom, pokazuje da je čaj u politici ozbiljna stvar. Stoljećima je služio kao alat tzv. meke diplomacije. Razgovaramo, ali se ne obvezujemo, smirujemo ton, ali ne odustajemo od stavova. Britanci su od čaja napravili instituciju. Prihvatiti ga značilo je pristati na razgovor, odbiti ga, poslati vrlo jasnu poruku. U bečkim salonima 19. stoljeća čajanke su bile politički inkubator, ondje se ispitivalo tko s kim može sjediti, a tko još nije dorastao ni porculanu. U Japanu, pak, čajna ceremonija nije imala veze s opuštanjem, nego s disciplinom i hijerarhijom, svaka šalica točno je znala komu pripada.
A onda je došla povijesna lekcija koja dokazuje da čaj ne mora uvijek smirivati. Boston Tea Party ostao je zapamćen kao trenutak kad su kolonisti odlučili da im je dosta simbolike i da je čaj, zajedno s autoritetom koji predstavlja, najbolje jednostavno baciti u more. To je, valja priznati, bio vrlo jasan politički stav, i to bez konferencije za medije.
Zato je današnje baratanje čajem u domaćoj politici pomalo komično. Ako se već igramo simbolike, onda bi bilo korektno otići do kraja pa ćemo, sukladno svojstvima različitih vrsta čajeva, još reći da bi premijeru, recimo, odgovarao zeleni čaj, onaj koji smiruje, ali zadržava fokus i daje do znanja da se situacija drži pod kontrolom. Gradonačelniku bi bolje legao matičnjak; dovoljno blag da smiri živce, ali dovoljno ozbiljan da sugerira kako razgovor ipak treba imati sadržaj. Za zajednički susret idealna bi bila kamilica, i to u velikim količinama, uz obaveznu zabranu javnih izjava prije nego što se čaj ohladi.
Jer čaj, koliko god djelovao bezazleno, nije bezopasan kad se koristi pogrešno. A povijest nas uči da se s čajem ne treba igrati. Ili ga popiješ i razgovaraš, ili riskiraš da završi, kao u Bostonu, ondje gdje dijalog definitivno prestaje.
A u novinarstvu ozbiljna stvar je kava koju ti caltaju drugi.