Britanac, Opatovina, Dolac, Nova Ves, ali i Markov trg, sve su to nekoć bila groblja, a čak i poznato zagrebačko rodilište, ono u Petrovoj ulici, stoji na parceli nekadašnjeg posljednjeg počivališta. Svjedoči o tome, među ostalim, znanstvenopopularni vodič Grobljima starog Zagreba, u kojemu autori Petra Rajić Šikanjić, Ana Perinić Lewis i Boris Mašić pišu o lokacijama na kojima su tijekom povijesti pokapani preminuli, a danas su javni prostori s potpuno drukčijom namjenom.
Zagreb do otvaranja Mirogoja 1873. nije imao jedno veliko gradsko groblje, već su se pokojnici pokapali uz crkve, po ledinama i na rubovima naselja. Tek je sredinom 19. stoljeća, uz modernizaciju koja je pratila spajanje Gradeca i Kaptola s okolnim mjestima, počelo i sustavno zatvaranje malih grobalja u središtu grada te premještanje kostiju. Stara groblja, međutim, nisu nestala, samo su prekrivena asfaltom, zgradama, tržnicama i parkovima.
Jedno od najstarijih bilo je ispred današnje katedrale, uz crkvu sv. Emerika, na prostoru kojim prema Skalinskoj i Dolcu sada hodaju rijeke turista. Svaki put kad se u 20. stoljeću ondje kopalo zbog polaganja cijevi ili kabela, nalazilo se kosti i nakit. Na temelju nalaza pretpostavlja se da je bilo u uporabi od kraja 8. do početka 11. stoljeća, a riječ je o groblju na redove, tipičnom za rani srednji vijek. Crkva sv. Emerika poslije je srušena kako bi se sagradili bedemi protiv Osmanlija, a njezin je kamen ugrađen u obrambene kule.
I tržnica Dolac stoji na prostoru župnog groblja uz nekadašnju crkvu sv. Marije. U srednjem i ranom novom vijeku ondje je bio i samostan cistercita, koji su u Zagreb stigli u 13. stoljeću. Groblje je pak dugo bilo aktivno, u 17. stoljeću opisano je kao staro, nehigijensko, s "puno razbacanih kostiju", a nešto poslije napušteno je "iz zdravstvenih razloga". Kada je početkom 20. stoljeća pokrenuto uređivanje tržišta, radnici su nailazili na grobnice pune posmrtnih ostataka, prstenja, medaljica, komada odjeće, čak i očuvanih cipela. Zagrepčani su dolazili gledati otkopane lijesove, kosti su prenesene na Mirogoj, a dio predmeta završio je u muzejskim zbirkama. Danas se niz stube s placa prema Tkalčićevoj silazi uz zid crkve ispod koje su bile zajedničke grobnice, a ribarnica na Dolcu stoji na masovnom posljednjem počivalištu.
Opatovina je još jedan primjer. Uz samostan i crkvu sv. Franje nalazilo se jedno od ključnih franjevačkih groblja starog Zagreba. Franjevci su ondje od 13. stoljeća, a arheološko istraživanje 2002. otkrilo je da je na samo tridesetak kvadrata zabilježeno 167 grobova. U slojevima su pronađene kosti odraslih i djece, ostaci odjeće i sitni predmeti, a procjena je da je pokopa bilo puno više.
I političko središte Hrvatske stoji na srednjovjekovnom groblju. Gornjogradski trg kojim dominira crkva sv. Marka bilo je mjesto na kojem su se čitale presude, sazivale sjednice gradske vlasti i održavali sajmovi, ali i posljednje počivalište. Arheološka su istraživanja pokazala da su se pokojnici uz crkvu pokapali od 12. stoljeća, prije nego što je podignuto današnje zdanje, a groblje je bilo u upotrebi sve do početka 16., kada su se ukopi preselili prema sadašnjem Griču. Ispred južnog i zapadnog portala crkve pronađeni su deseci grobova, a analiza kostiju posvjedočila je o prosječnoj visini muškaraca od 168 cm, žena oko 161 cm, istrošenosti od fizičkog rada, lošoj dentalnoj slici te tragovima infekcija i pothranjenosti.
Na području Rokova perivoja i duž današnje Vinogradske bilo je groblje koje je prozvano i Bogečkim, budući da je u početku bilo namijenjeno gradskih siromasima. Ondje se od 17. stoljeća pokapala sirotinja iz ubožnice, bolesni bez obitelji i beskućnici, čija su se tijela dovozila kolima, slagala u široke zajedničke jame, posipala vapnom da se ublaži vonj te zatrpavala zemljom. Grobovi nisu bili označeni, nisu imali križeve ni spomenike. Poslije se na tom području počeo pokapati i "regularni gradski puk", a Židovska je zajednica zapadno od katoličkog dijela 1811. otvorila svoje groblje.
Rokovo je groblje bilo i mjesto prvog masovnog civilnog ukopa nakon gradske tragedije. Dogodila se 9. lipnja 1865. na glavnom trgu, kada je zabava s vatrometom završila eksplozijom plinske cijevi nabijene barutom. Mnogi su ranjeni, a desetak ljudi je poginulo, nakon čega su zajedno pokopani o trošku grada. Kada je pak otvoren Mirogoj, donesena je odluka da se Rokovo groblje zatvori. Prostor je potom bio zapušten, dio kostiju i spomenika poslije je također prenesen na Mirogoj, a cijelo područje postupno je ušlo u zonu bolnice u Vinogradskoj.
Nije to jedina zdravstvena ustanova na lokaciji nekadašnjeg posljednjeg počivališta. Na mjestu rodilišta u Petrovoj bilo je groblje uz crkvu sv. Petra, gdje su se pokojnici ukapali do 1879. godine. Groblje je tada službeno zatvoreno, a 1913. posmrtni su ostaci premješteni na Mirogoj kako bi se na parceli moglo sagraditi rodilište. Ondje su, među ostalima, bili pokopani roditelji i brat Augusta Šenoe, kao i ilirac Dragutin Rakovac.