'Život današnje djece i mladeži je težak, stariji to moraju razumjeti'

Mnogi od nas katkad se zapitaju zašto se događaju međugeneracijske razlike i nesporazumi. Kako različite generacije pristupaju tehnologiji, poslu i životnim vrijednostima i kako pronaći zajednički jezik? Dr. sc. Nataša Jokić-Begić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i osnivačica Poslijediplomskog specijalističkog studija iz kliničke psihologije, ovu temu pojačano istražuje u posljednjih nekoliko godina, od vremena pandemije i potresa, kada je mentalno zdravlje ušlo u fokus javnosti.

Od boomera do zoomera

Priča o generacijskim razlikama u svakodnevnom životu često počiva na predrasudama utemeljenim razlikama između "boomera" i "zoomera", pri čemu se pod boomerima obično podrazumijeva starija, tzv. baby boom generacija, koju čine osobe rođene od 1946. do 1964. godine, dok zoomerima nazivamo tzv. generaciju Z, rođenu između 1995. i 2010. Brojne su predrasude o različitim generacijama. O generaciji Z se govori da je lijena, egoistična i stalno nešto zahtijeva, dok su baby boomeri staromodni i nefleksibilni. No koliko te predrasude imaju veze sa stvarnošću? Jokić-Begić objašnjava da su boomeri i zoomeri popularnoznanstveni pojmovi koji se vežu uz različite generacije. Ali odakle ideja o različitim generacijama? Mi kažemo da su ljudi biopsihosocijalna bića. Ljudi se biološki nisu puno promijenili, ali socijalne okolnosti u kojima živimo jesu. – Uvjeti u kojima su odrastale naše bake i djedovi ili mame i tate znatno su različiti od onih u kojima odrastamo mi i naša djeca. Uvjeti u kojima ljudi žive, rade, rastu i razvijaju se nose sa sobom različite vrijednosti. Te vrijednosti zatim oblikuju djecu i mlade koji, kako odrastaju, na svijet gledaju na različite načine – kaže Jokić-Begić.

Boomeri su naše bake i djedovi, najstariji ljudi. Iako su odrastali u siromaštvu, oni su isto tako živjeli u vremenu koje je obilježila vrijednost kao što je povjerenje. Vjerovali su jednim drugima, ljude oko sebe nisu smatrali opasnima, nisu se bojali da će netko pokrasti ili ubosti nožem u školi. Vjerovali su da je budućnost svijetla, da se za nju moraš truditi i da će, ako se trudiš, radiš i dobivaš dobre ocjene u školi, sve biti dobro. S druge strane, zoomeri su današnji mladi ljudi koji odrastaju u uvjerenju da nikome ne treba vjerovati, da je terorizam svugdje oko njih, da će ih netko napasti i učiniti im nešto nažao. – Kada dijete danas vodite u vrtić, onamo vjerojatno ulazite sa šifrom, iz čega je dijete naučilo da će ga netko ukrasti. Ono nije naučilo vjerovati ljudima. A kada smo mi bili mladi, mame su nam govorile da, ako se slučajno negdje izgubimo, pitamo policajce, stričeke ili tete i oni će nas nekamo odvesti – nastavlja Jokić-Begić. Ona objašnjava da su starije generacije odrastale s idejom da su drugi ljudi dobri i da će im pomoći, dok njihova djeca odrastaju s idejom da su ljudi zli i da im se svaki čas može dogoditi nešto strašno. Uz to, moraju brinuti o tome hoće li im se planet rastopiti od klimatskih promjena, hoće li početi nuklearni rat. Oni zapravo odrastaju u strahu i tjeskobi.

Nikad veći pritisak

Današnja mladež odrasta u digitalnom vremenu u kojem se mora uspoređivati ne samo s kolegama iz razreda, kao što su curice nekada činile uspoređujući koja je od njih ljepša i pametnija, nego sa cijelim Instagramom. A ondje stalno dobivaju poruku da nisu dovoljno dobre jer nisu napravile ovo ili ono. – Život današnje djece i mladeži je težak. Stariji to moraju razumjeti i pomagati im, jer oni krče put za budućnost. I ako se mi prema tome budemo odnosili izjavljujući: 'Ma kaj vam fali, imate sve, kad sam ja bila mala nisam imala ni traperice ni kaugumu, morali smo ići u Trst', ako se vodimo tom idejom, onda smo 'promašili ceo fudbal' – slikovito će profesorica. Mladi su danas izloženi većem pritisku nego ikada prije, generacijski je jaz zbog interneta i digitalizacije danas najizraženiji. Teza koju profesorica zastupa jest da je ovo prvi put u povijesti čovječanstva da mlađa generacija može o dosta toga bitnoga i za život i preživljavanje važnoga učiti starije. To se nikad nije događalo. – Dijete vam pokazuje kako uključiti mobitel, a bez mobitela više ne biste mogli živjeti. Dakle, vi ćete svoju majku koja bi inače vas učila kako se kuha ili nešto drugo, sada učiti kako treba aktivirati pin da bi došla do nasušne stvari. Prije su uvijek stariji ljudi učili mlađe i bili su im izvor iskustva i mudrosti. Mi danas ostajemo samo izvor mudrosti, i to neke mudrosti iz 20. stoljeća za koju je upitno hoće li to njima uopće biti potrebna u 21. stoljeću – zaključila je profesorica.