Sociolozi stižu u pomoć hrvatskim ekonomistima! Bilo je krajnje vrijeme. Više je nego jasno da puko ekonomsko „tehniciranje“ ima vrlo ograničen domet.
Kamatne stope, tečaj, porezi, inflacija, nezaposlenost, svjetske krize... kao i sve ostale varijable makroekonomskog sustava očito nisu dovoljne da objasne sada već kroničnu stagnaciju hrvatskog gospodarstva. Ono što dio hrvatskih ekonomista godinama bezuspješno pokušava promovirati kao „uspješan ekonomski model zasnovan na privatnom poduzetništvu i inicijativi u okviru globalnog tržišnog gospodarstva“ nikako da se primi u politici ili društvu u cjelini. Upravo obrnuto, kako vrijeme prolazi, sve smo više svjedoci svojevrsnog nazadovanja u stvarnim, prevladavajućim društvenim vrijednostima. Zaključak je alarmantan – Hrvatska jednostavno ne želi ekonomski napredovati, bez obzira na to što svi to tobože žele i imaju programe rasta.
Sociolozi Štulhofer i Burić prezentirali su rezultate nedavnih empirijskih istraživanja koja su, nažalost, potvrdila teze tzv. teorije egalitarnog sindroma pokojnog akademika Josipa Županova, formulirane prije gotovo pedeset godina. Teorija polazi od toga da su nakon Drugog svjetskog rata u jugoslavensko društvo, time i u hrvatsko, usađene sociokulturne vrijednosti koje se opiru promjenama i priječe uspješnu socioekonomsku modernizaciju. Kompleks tih vrijednosti Županov opisuje terminom egalitarni sindrom, a čini ga „klaster kognitivnih perspektiva, etičkih zasada, društvenih normi i kolektivnih stavova“ kojim se mogu protumačiti različiti oblici razvojnih neuspjeha hrvatskog društva. Županov je primijetio jačanje narečenog sindroma i u postsocijalističkom razdoblju, usprkos proklamiranom jačanju sustava tržišnog gospodarstva i privatnog poduzetništva. Štulhofer i Burić zaključuju da „rezultati provedenih istraživanja potvrđuju prisutnost egalitarnog sindroma i u suvremenom hrvatskom društvu“.
Zastrašujuće. Društvo smo kojem je inherentan otpor promjenama i modernizaciji. Otpor rastu BDP-a, otpor investicijama, otpor zapošljavanju, otpor rastu životnog standarda, svemu, samo da se slučajno netko ne bi obogatio. Da ne bi ostvario profit. Pa neka sve propadne, barem ćemo tada biti jednaki u siromaštvu. Sociolozima predstoji golem posao. Ako je egalitarni sindrom poprimio tolike razmjere u hrvatskom društvu, a ja sam uvjeren da jest, onda je potpuno razumljivo da imamo ogroman problem koji se nikako ne može riješiti ignoriranjem i samozavaravanjem kako tobože postoji neki skup specifičnih usko ekonomskih politika koji sam po sebi pobjeđuje. Očito je da će stvarne promjene morati krenuti od sociologa prema javnosti i politici. Promjena će biti uspješna samo ako i kada se uništi sindrom sam, ili barem svede na marginu. Sve do tada ćemo tapkati u mjestu i optuživati jedni druge i sve i svakoga za vlastitu nesposobnost da uredimo vlastitu državu i društvo za pristojan život. Još je veći posao pred političarima.
Treba li dodatno obrazlagati da je populizam (samo inačica i politička artikulacija egalitarnog sindroma) prevladavajući politički sadržaj? Malobrojni pojedinci i stranke koje su imune od njega dobivaju na izborima manje od jedan posto glasova. Top-populisti pobjeđuju s dvotrećinskom većinom. Ako se koji ozbiljan čovjek slučajno i probije kroz gusta minska polja političkih stranaka, vrlo brzo biva eliminiran, namještenim aferama ili zbog „nanošenja štete ugledu stranke“. Koja nudi svima sve i besplatno, tako što će „uzeti bogatima i podijeliti siromašnima“. Neće nas nitko ovdje eksploatirati! To neka se radi u Njemačkoj ili Americi, ali ne i u Hrvatskoj. Dug nam je put. Možda i za cijelu jednu generaciju. Upravo zato valja nam krenuti što prije. Svi su pozvani da krenu. Da ne nabrajam, ali doslovce svi. Na tom putu trebat će porušiti neke mitove koji su i mogli nastati samo unutar društva oboljelog od egalitarnog sindroma. Poput mita o zakopanom blagu tijekom „pljačkaške pretvorbe i privatizacije“. Ili mita o spasonosnim EU fondovima. Mitova o nekim silnim komparativnim prednostima Hrvatske, poput obrazovane radne snage. Mita o dostatnosti zeleno-plave magistrale. Mita o tome da postoji besplatan ručak ili besplatna zdravstvena zaštita.
Taj put će biti to kraći i lakši ako prvi na njega krenu političari državničkog formata. Državnici kojima je doista na srcu dobrobit naroda. Znam, zvučim patetično, ali ne znam kako bih (i zašto?) to izrekao na drugi način. Bit će svima lakše ako politički vođe počnu otvoreno govoriti o stvarnim problemima hrvatskog društva, uključujući i problem snažno prisutnog i pogubnog egalitarnog sindroma. Sindroma koji kroz institucije države blokira gotovo svaku inicijativu ili napredak. Zar je onda čudno što vozimo unatrag, pa smo tako već stigli do Jasenovaca, Bleiburga, glagoljica i ćirilica.
>>Ukidanjem svake nepotrebne procedure počet će istinske reforme i rast BDP-a