'Zamjene stanovništva'; nama dođe konobar iz Nepala, a mi u EU pošaljemo Šuicu. Koga treba biti strah?

Povijest kakvu su nas učili jest prilagođena priča eurocentričnog bijelog muškarca koji je na temelju rase, vjere i vlastite gramzivosti uspio nametnuti mit o neosporivosti svoje superiornosti. Svi znademo kako smo do toga došli, ali smo svi pristali na romantiziranu verziju priče u kojoj važnu ulogu igra božji legitimitet ostvaren kroz činjenicu odabranosti logikom da su oni koji su bogati odabrani i nadmoćni, a siromašni su inferiorna podvrsta s kojom možemo raditi što želimo. Do čega je to dovelo? Naš euroegoizam možda se ponajbolje ogleda u formulaciji kako smo 1492. otkrili Amerike, kao da prije toga tamo nije bilo ničega i nikoga. Otišlo se i korak dalje da bismo od kolonizatora uspjeli napraviti veličanstvena bića spremna na žrtvu kojom unose civilizaciju i u borbi s divljinom i rijetkim divljacima donose im istinsku vjeru, neminovan progres, slobodu i demokraciju. Kud ćeš ljepše priče da se napravi alibi strahotama koje su nakon 1492. uslijedile na dva kontinenta na kojima je europska civiliziranost i svetost križa u nešto više od stoljeća uspjela istrijebiti više od 90 posto autohtonog stanovništva. Točne milijunske brojke nikada se neće saznati, ali eurobijelac dolaskom u Amerike nikad nije imao ideju zajedničkog života sa ljudima koje je ondje zatekao, nego je isključivo namjeravao otimati svaku vrijednost kojom su ti ljudi raspolagali. Koliko su autohtoni Američani bili zatečeni neshvatljivim nasiljem došljaka, najbolje je sažeto u pitanju poglavice koje je on uputio svojim kasnijim ubojicama – "zašto od njih otimaju, prijete im ubojstvima i nasiljem zbog onoga što bi mogli dobiti s ljubavlju". Eurobijelci, jasno, nisu razumjeli taj koncept, davanja s ljubavlju, premda su već 1500 godina živjeli pod ljubavnom sjenom razapetog. Otimanje s mržnjom i okrutnošću bila je europska verzija prihvaćanja drugih civilizacija, za koje su se, prema gornjim rečenicama, odavno pronašla opravdanja da su manje vrijedne. Divljaci, jednom riječju. Strahote depopulacije na dva kontinenta dovele su u nepriliku nove gospodare jer za njih više nije imao tko besplatno raditi. U svojoj zloćudnoj kreativnosti dosjetili su se Afrike kao izvora besplatne radne snage pa su odande do pred kraj 19. stoljeća na silu prevezli više od 12 milijuna komada robe, mijenjajući tako rasno-etničku strukturu nepovratno. Crkveni dobrotvori i europski prosvjetitelji tog doba prilično složno su zaključili da su nama bijelcima zatečeni narodi na američkim kontinentima još kako-tako prihvatljivi kao donekle osobe s dušom, dok se za crnce iz Afrike to ni u kom slučaju ne može reći i oni su jednostavno bili roba. Europski kolonijalizam i eksploatacija tako su dobili novi zamah; Amerike, posebno Sjeverna i to onaj dio kojeg danas zovemo SAD ekonomski je mogao rasti isključivo na besplatnom robovskom radu i dok su milijuni patili, očevi američke nacije, mahom također robovlasnici, progonitelji Indijanaca i otimači njihove zemlje, nadobudno su pisali litanije o slobodi i povelje o ljudskim pravima, istodobno tjerajući cijele narode u rezervate ili ih jednostavno ostavljajući da umiru od gladi. Englezi, Španjolci, Portugalci, Belgijanci, a poslije i Nijemci nakon Amerika odlučili su podijeliti i Afriku pa se tako, podsjetimo, najveći dio bogatstva i ljepote Bruxellesa, prijestolnice naše nove sve manje suverene i sve manje međunarodno priznate domovine EU, zasniva na doslovnoj otimačini kaučuka iz Konga, zemlje čije je stanovništvo posve besplatno moralo raditi za superiorne gospodare koji bi i najmanji neposluh kažnjavali odsijecanjem ruku. Uostalom, nisu sakatili ljude nego stvari koje posjedujemo i s kojima radimo što nas je volja. Naša pohlepa i beskrupuloznost uvjerili su nas da smo gospodari svijeta i ta je slika trajala neko vrijeme, ali danas se mijenja.