Zakon o hrvatskome jeziku potreban je kao što je bila i deklaracija 1967.

Zakon o hrvatskome jeziku ne dira i ne regulira individualni književni jezik, ni svakodnevni, ni internetski, ni kuhinjski, ni lokalni, ni nježni materinski, kajkavski ili čakavski. To je bogatstvo hrvatskoga jezika kao identitetskoga fenomena. Osebujnost je hrvatskoga jezika kao identitetskoga fenomena jezično trojedinstvo zlatne formule ča-kaj-što. To je trojedinstvo ugrađeno u najdublje temelje hrvatske kulture i čini kulturološku osebujnost hrvatskoga jezika u njegovu širem, identitetskom smislu. Tete u vrtiću nisu i neće biti lektorice. O standardu se brinu  profesori i profesorice hrvatskoga jezika, no uvijek tako da se ne izgubi bogatstvo jezika u cjelini. Lektori i lektorice paze da kuća ne bude kuča. Zato pisci i drugi govornici hrvatskoga jezika nisu ni pozvani pisati Zakon jer se to njih uopće ne tiče! Oni su temelj iz kojega jezik niče. Pisac ima pravo napisati kuča ako mu je lik nepismen.

Zakon regulira standardni hrvatski jezik u javnoj uporabi. Miljenko Jergović može koliko god hoće pisati tačka, ali tačka ne može biti u dokumentima vlade, u natpisima na trgovinama, u medijima i na javnoj TV u Dnevniku. Mjesto u pisanoj kulturi gdje vlada najviši standard jest – znanost! Znanost se služi jezičnim minimumom, a književnost maksimumom. Zakonom se regulira minimum, a ne maksimum. U znanstvenome jeziku treba njegovati terminologiju i brižno čuvati i razvijati standard.  A taj se standard razlikuje od srpskoga jezika jer je u njega upisana povijest cijele hrvatske kulture u susretima sa zapadnim i drugim kulturama.  Zakon ni tu ništa ne propisuje, nego pruža okvir za njegovanje standarda.

U času kada srpski lingvisti proglašuju dubrovačku književnost na temelju štokavskoga narječja srpskom kulturnom baštinom, riječ je o kulturnoj agresiji. Stoga je Zakon o hrvatskome jeziku danas potreban kao što je 1967. bila potrebna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U štokavskom standardu dubrovačke književnosti ugrađen je genius loci – duh mjesta. A taj duh i to mjesto nisu dio srpske književnosti ni kulture. Već i to svojatanje štokavskoga narječja i dubrovačke književnosti govori o potrebi Zakona o hrvatskome jeziku. Zakon se odnosi samo na standardni hrvatski jezik nastao povijesnim razvojem jezičnoga minimuma, a ne na različite individualne, lokalne, funkcionalne, neslužbene govore i idiolekte koji čine maksimum hrvatskoga jezika kao identitetskoga fenomena kroz stoljeća. To je Zakon o hrvatskome jeziku i – točka!