Z. Maljković: Zbog spasonosnog botuna i u 79. godini živim sama!

- Imam puno problema s kukom. Operirana sam, a on je više puta ispadao. Kad se to dogodi, ne možeš ni mrdnuti! Živim sama, teško hodam, a kada padnem, nema nikoga da mi pomogne. Otkako sam u sustavu centra Halo za pomoć, ja sam spašena. Pritisnem ovaj botun, njima zvoni u centrali, jave mi se, vide što nije u redu i dođu - priča gospođa Zora Maljković.

Zovu liječnicu ili susjedu

Ona je jedna od stotinjak starijih osoba na širem splitskom području uključenih u sustav centra Halo za pomoć. Zahvaljujući spravici povezanoj na telefonski uređaj u centrali, jednostavnim pritiskom na dugme od kojega se ne odvaja i nosi ga na lančiću oko vrata, aktivisti udruge koji dežuraju danonoćno, porazgovaraju s njom (za razgovor ne mora biti kod telefona niti dizati slušalicu) i organiziraju pomoć.

- Jako sam zadovoljna, kad god zatreba, oni su tu. Pošalju mi doktoricu, dođu ili zovu susjedu, ja dvi godine nisam izašla iz kuće. Ali, zahvaljujući ovoj spravici, i dalje mogu živjeti u svom stanu - ispričala nam je 79-godišnja Zora.

Crveni križ ili Caritas

Nju ta usluga stoji 100 kuna mjesečno, a Perica Vučemilović, predsjednica centra Halo za pomoć naglašava da cijena ovisi o mirovinama korisnika i prosjek joj je 80 kuna.

- Stvarno ništa, ja ih ponekad zovem i nekoliko puta na misec. A kada se dugo ne javljam, nazovu me i pitaju me kako sam - kaže nam gospođa Zora.

U učinkovitost sustava sami smo se uvjerili. Nakon što je pritisnula dugme začuo se glas.

- Dobar dan, gospođo Zora, kako ste? Je li sve u redu? - pitala je dežurna operaterka. Čim joj je zazvonilo, na monitoru je vidjela tko zove, kao i karton gospođe Zore s podacima koji bi mogli biti važni.

- Uvijek se jave - zadovoljna je gospođa Zora.

Međutim, ta bi joj sigurnost, kao i ostalim korisnicima, lako mogla biti ugrožena. Centar Halo za pomoć je, naime, u financijskim teškoćama. Uplate korisnika pokrivaju 15 posto programa, Grad financira jednog operatera (ima ih desetak), a ostatak novca  dobivaju na natječajima kojih je posljednjih godina sve manje pa se do novca sve teže dolazi.

- Program je neprofitabilan i, ne nađemo li partnera, treba nam veća pomoć lokalne zajednice. Obraćala sam se Crvenom križu, Caritasu, međutim nitko nije pokazao interes. Pisala sam i Gradu Splitu i čekam odgovor - upozorava Vučemilović.

Naime, uređaji koje imaju korisnici poprilično su stari pa ih ove godine većinu moraju zamijeniti novima. Riječ je o mnogo novca i treba im potpora. Ako je ne bude, gospođa Zora morat će u dom, a to još ne želi. Jednako bi prošli i ostali korisnici sustava.