Homilija požeškog biskupa mons. Antuna Škvorčevića na misi u Vukovaru zacijelo će ući u red najznačajnijih izgovorenih na ovim prostorima otkako je moderne hrvatske države. On je savršeno detektirao zlo kao glavni uzrok svega što nam se dogodilo od početka nastanka države i njegovu neiskorijenjenost sve do danas, što se ogleda ponajviše u nemogućnosti napretka zemlje, pri čemu Vukovar biva jasnim znakom i simbolom.
“Zamka okrutno počinjenog zla u Vukovaru na različite načine vreba i danas”, kaže mons. Škvorčević, dodajući kako nam to zlo želi “stisnuti dušu, sapeti pamet, zarobiti nas u svoje okove, usmjeriti da živimo po njegovu diktatu, uvjeravajući nas kako je smisleno ono najbesmislenije: mrziti kao odgovor na počinjeno zlo i nanesenu nepravdu”. Pritom “verbalna ratobornost na javnoj sceni kod nas prostor je u kojem zlo vrti svoje kolo a mržnja brusi zube, umrtvljuje duše, vodi u sljepilo, truje sadašnjost i krade budućnost”. Stoga, biskup veli da su i Vukovaru i Hrvatskoj potrebni ljudi velika duha, osjetljive savjesti, sažalna srca, dalekovidni proroci koji odbacuju nasilje, praštanjem proširuju prostore slobode od zla u kojima sa svom bistrinom vide veličinu žrtve, svjedoče vjeru u pobjedu ljubavi, te pamte prošlost očišćenu od mržnje u svoj snazi njezine poučljivosti.
No, ključno je pitanje koje se postavlja nakon ovih riječi – ima li ih na vidiku? Biskup Škvorčević nije ih tražio ni u sferi politike ni gospodarstva, nego je posegnuo u vlastitu crkvenu riznicu, tj onu obaju kršćanskih crkava, Katoličke i Pravoslavne. Politička pomirba, konstatirao je, s početka 90-ih godina propala je. Nitko više o njoj ne govori. Da li zato što je mirisala na bratstvo i jedinstvo ili zbog nečeg drugoga teško je reći. Ne ide baš ni projektu pomirbe Hrvata i Srba. Biskup Škvorčević im ne odriče zaslužan napor, ali kaže da takve vrste pomirbi nemaju moć pobijediti čovjekovu nutarnju podvojenost zbog naše ranjenosti zlom i osigurati istinski mir.
“Hrvati i Srbi su većinski kršćanski narodi te su pozvani otvoriti se Božjem projektu pomirbe, omogućiti Isusu Kristu da svojim najmoćnijim sredstvom božanske ljubavi uđe u najdublje odrednice našega bića te nas liječi od naših rana, pomiri nas s nama samima i međusobno, učini nas mirotvorcima”, konstatirao je požeški biskup, izrazivši nadu baš toga dana u Vukovaru da će Katolička Crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva naći načina zajednički se zauzimati oko toga da Isus Krist u nama razori zlo i podjele, kako ne bismo bili jedni protiv drugih, da on bude naš mir, te nam Hrvatska bude zajednički dom. Te su njegove riječi više od političkih projekata pomirbe, od neuspjelog bratstva i jedinstva, pa čak i od samog ekumenizma. One pogađaju u bit demontaže zla u ljudskoj duši i njegovoj detronizaciji na javnoj sceni. Valjalo bi ga samo, s obje strane, pažljivo poslušati.
Pogledajte i galeriju Dana sjećanja u Vukovaru:
Istina je temelj svega! U obitelji, u zajednici, u državi, među narodima i među vjerama. Tamo gdje nema istine, nema ni suživota, nema razumjevanja, nema tolerancije... Postoji samo mržnja i nesnošljivost. Istina o tome gdje se nalaze tijela nestalih i tko ih je pobio, preduvjet je bilo kakvog razgovora, mirenja i pomirenja o kojemu govori biskup Škvorčević.