Kad sam prošlog tjedna u riječkom opuštajućem kafiću Dnevni boravak (koji je mnogo više od običnog kafića) odličnog riječkog pisca Zorana Žmirića pitao je li Rijeka postala kulturna metropola jer ima sve bolju i bogatiju kulturnu ponudu, Žmirić me pristojno ispravio rekavši da je Rijeka ostala kulturna metropola. Je li Žmirić, čiji je roman “Pacijent iz sobe 19” ušao u finale T-portalove nagrade za najbolji hrvatski roman, u pravu? Je, u pravu je.
Rijeka je kulturna metropola i to bez obzira na totalno zakopčani projekt Europske prijestolnice kulture koji se uspješno trudi biti neprimijećen čak i u samoj Rijeci. U Rijeci sam bio gost dvanaestog Vriska, riječkog festivala autora i sajma knjiga koji uz istoimenu udrugu organizira zagrebački VBZ. Umjetnički direktor sajma Drago Glamuzina inzistirao je na tome da se većina sajamskih programa, pa čak i onaj prodajni, preseli s riječkog Korza na uzvisinu na kojoj se kočoperi Guvernerova palača, svakako jedna od najljepših i najmonumentalnijih građevina u Hrvatskoj. Glamuzinina se hrabrost isplatila.
Riječanke i Riječani uredno su punili Mramornu dvoranu u kojoj je dodijeljena i VBZ-ova 100.000 kuna vrijedna nagrada za najbolji neobjavljeni roman i u kojoj su svoje knjige predstavljali Drago Jančar, Slobodan Šnajder, Veljko Barbieri, Aleksandar Prokopiev, Julijana Matanović, Robert Međurečan, Veljko Đorđević, Zoran Predin, Damir Karakaš... Prisjetio se Vrisak i lani preminulog Nedjeljka Fabrija, a velik interes i oduševljenje publike izazvala su i dva autora zastupljena u VBZ-ovu izdavačkom projektu “Na margini – glasovi drugih i drugačijih” koji je izborio trogodišnju financijsku podršku Europske unije.
Tako je pjesnik iz Jamajke, a sada profesor književnosti u Velikoj Britaniji Kei Miller predstavio zbirku poezije “Kartograf pokušava ucrtati put prema Sionu” imponirajući čitanjem svoje poezije, dok je pristupačni francuski umjetnik Barroux predstavio grafički roman “Alpha” u kojem se uz tekstualni prilog Bessore bavi aktualnom temom izbjeglištva. Nije mu bilo teško na podu Dnevnog boravka pokazati svoje crtačko i ilustratorsko, a nadasve improvizatorsko umijeće. Šteta da se na Vrisku zbog problema s putovnicom nije pojavila Susan Curtis iz Velike Britanije, čija će izdavačka kuća Istros Books objaviti pet pobjedničkih VBZ-ovih romana prevedenih na engleski jezik i distribuirati ih u Britaniji, Irskoj i SAD-u.
I šteta što je ružno i vjetrovito vrijeme (ali bez obilatih i za Rijeku tipičnih kiša) onemogućilo večernje programe koji su se trebali odvijati u parku uz impozantnu Guvernerovu palaču, odakle puca pogled prema Cresu. Ali bez obzira na vjetar i hladnoću, Vrisak se ponovno dokazao kao jedan od najboljih hrvatskih festivala knjiga koji iz godine u godinu pokazuje sve ljepše i zanimljivije lice. Uostalom baš kao i Rijeka koja ga je gostoljubivo prihvatila.