Vjerujem da je i Dubravko Majnarić, tamo gore, ozaren slušao malu filipinsku, međimursku i hrvatsku zvjezdanu pjevačicu

Dej mi, Bože, oči sokolove. Predivna je to međimurska narodna pjesma, osobit biser u blagu naše nacionalne kulturne baštine. Kome pripada ta kulturna, dakle duhovna baština? O tome vrlo točno i jasno zbori nedavni sugovornik Obzora, pravoslavni svećenik, filozof, umirovljeni profesor teologije, dubrovački paroh Vladan Perišić. Za razliku od materijalnog nasljeđa, od osobne imovine do teritorija države čiji su “suvlasnici” svi njeni građani, ljudi rođeni na njenu tlu i u narodu po kojem se domovine zovu, duhovno nasljeđe pripada onima i samo onima koji ga poznaju i koji ga njeguju da se ne zaboravi, da se ne izgubi. Duhovno nasljeđe, kaže otac Perišić, ne prenosi se, naime, krvlju i tlom, nego poznavanjem i življenjem tih od predaka ostavljenih darova.