'Veća je vjerojatnost da će religiozni biti politički desno'

Sa sociologom prof. dr. Sinišom Zrinščakom razgovarali smo o europskom istraživanju društvenih vrijednosti koje je u Hrvatskoj proveo Katolički bogoslovni fakultet, koje je pokazalo pad povjerenja građana u Crkvu, zatim o vjeronauku u školi, o tome jesu li u sukobu znanost i vjera te koja su djeca danas zakinuta u odgojno-obrazovnom sustavu.

Od 80% deklariranih katolika samo ih petina ide u crkvu?

Pada broj vjernika koji odlaze redovito na misu, ali usporedba s 1999. je komplicirana jer smo tada imali dosta visoke postotke onih kojih su išli na misu zbog jačeg vezivanja građana za Crkvu, koja je imala sveopću ulogu identitetskog obilježja hrvatskog naroda. Društvena poželjnost iskazivanja religioznosti i odlazaka u crkvu bila je veća 1999. nego 2018. U SAD-u su npr. dokazali da ljudi u visokim postocima iskazuju da odlaze na misu jer je to ondje društveno poželjno. U zapadnoj Europi tog pritiska nema. Hrvatski građani, u usporedbi s drugim zemljama, i dalje idu u visokom postotku na misu. Vjernici nisu homogena skupina, a osobito to nisu u smislu očekivanja od Crkve. Neka istraživanja pokazuju da ne žele da Crkva govori o političkim pitanjima, ali žele da više govori o društvenim pitanjima i onima iz svakodnevnog života. Istraživanje pokazuje polarizaciju među vjernicima na jako religiozne, distancirane od Crkve ali koji su i dalje pripadnici Crkve i individualno religiozne građane.

Za vjernike koji imaju osobni odnos prema Bogu mnogi kažu da vjera nije švedski stol?

Nije, ali živimo u vremenu izbora. Religija je jedan od izbora između mnogih izbora, kao i odnos prema Bogu. Individualizirana religioznost je i posljedica pada autoriteta u društvu.

Iako su postojali i postoje vrhunski svjetski znanstvenici vjernici, neki misle da je znanost nespojiva s vjerom?

Ne bih rekao da je znanost nespojiva s vjerom jer mogu i te kako surađivati, a zanimati se za različite stvari. Znanstvena spoznaja ne isključuje spoznaju iz drugih izvora, pa i iz vjerovanja. Znanost i vjera mogu biti komplementarne, mogu nekad biti u sukobu, ali nema razloga ni prepreka da znanstvenici ne mogu biti vjernici jer znanost ne daje odgovore na niz pitanja života, postanka, smisla, proturječnosti razvoja, budućnosti. Današnji svijet umnožava takva pitanja, a ne nudi odgovore. Stvaramo nove rizike, puno je etičkih dilema s kojima se teško nosimo i tu religija, za neke, daje odgovore na koje ih ne mogu dati ni znanost, ni društveni razvoj, ni ljudsko društvo.

Vjeronauk ili religijsku kulturu u školama imaju sve zemlje EU osim Francuske i Slovenije, no problem je što nema alternativnog predmeta u OŠ?

Neke zemlje imaju religijsku kulturu, neke vjeronauk u školama. Svaka zemlja za sebe bira jedno ili drugo. No, pitanje je zašto nemamo alternativu vjeronauku u OŠ i kako većinska religija razvija senzibilitet za manjinske, kako gleda na njih, na manjine, ateiste... Neka istraživanja pokazuju da se na vjeronauku razvija tolerantan stav prema manjinskim religijama, ali negativan prema ateistima. To je važnije od pitanja je li vjeronauk u školi ili ne. Problem je što ne možemo nepristrano razgovarati o prednostima i nedostacima vjeronauka u školi jer se svako drukčije mišljenje dočeka na nož. I to je odgovornost i Crkve, i društva, i intelektualaca. U slučaju Francuske religijski je analfabetizam zbog koncepta laičnosti društva u kojem o religiji nema ni spomena stvorio problem nepismenosti ljudi jer su toliko ispražnjeni od religijskih sadržaja koji su se događali kroz povijest da više ne mogu razumjeti čak ni umjetnost.

U zemlji s više od 80% kršćana ne odjekuje što su u najvećem riziku od siromaštva samohrani roditelji i oni s troje ili više djece?

To je, nažalost, dugo konstanta, samo se mijenjaju postoci. Bez obitelji nema socijalizacije, reprodukcije, društvenog razvoja, ali mi ne govorimo kakva je to obitelj. Mi govorimo o demografskim razlozima, ali nema pomaka ni u razvijanju demografske i obiteljske politike koja treba odgovoriti na to kako se obitelji nose s potrebama sebe i djece i kako usklađuju obiteljski i profesionalni život. Mnoge obitelji trebaju puno veću pomoć države i svih aktera. Mnogi roditelji ne mogu priuštiti djeci osnovne stvari, niti ta djeca imaju jednake obrazovne šanse jer djeca manje obrazovanih roditelja i sa sela imaju danas manje šanse završiti fakultet nego prije.

I obrazovni sustav zakida djecu kojima roditelji ne mogu pomoći niti im platiti instrukcije, a od škole dobiju dva sata mjesečno dopunske nastave, što je ništa...

Pričamo puno o kurikularnoj reformi, a ne govorimo kako će ona riješiti velike regionalne razlike u obuhvaćenosti djece vrtićima i produljenim boravkom u školi. Uloga je odgojno-obrazovnih ustanova, od vrtića do škola, da dijete nadoknadi kognitivne i socijalizacijske vještine koje ne može dobiti doma, a u nas se te razlike između djece ne nadoknađuju, nego se povećavaju. U Čileu, Peruu, Meksiku, SAD-u je visoka korelacija da će djeca bogatih biti bogata, a siromašnih siromašna, a u skandinavskim zemljama dohodak roditelja ne utječe na životne šanse djece jer su otvorena društva za uzlaznu mobilnost i tako im je kreiran i odgojno-obrazovni sustav da svima daje jednake šanse