LUSTRACIJA U HRVATA Dok je i Poljska krenula u čišćenje bivših komunističkih kadrova, Hrvatska još nije otvorila arhive Udbe i kaznila zločine

Već petnaest godina politika skriva dosjee udbaških doušnika

Foto: import
Već petnaest godina politika skriva dosjee udbaških doušnika
13.01.2006.
u 19:00
Pogledaj originalni članak

I Poljska je nakon 16 godina demokracije krenula u čišćenje od bivših komunističkih kadrova ili suradnika bivših komunističkih tajnih službi koji su i nakon pada komunizma ostali na visokim položajima. Poljska će tako povući 10 veleposlanika, a čišćenja nisu ostali imuni ni tamošnji novinari među kojima su se počeli otkrivati bivši doušnici, ali čak i u vrhu najjačeg poljskog antikomunističkog pokreta Solidarnosti. U toj zemlji postoji i institucija koja je zadužena za istraživanje komunističkog razdoblja.

U nekim zemljama bivšega komunističkoga sustava ponajprije se provodi povijesna i znanstvena "lustracija". Primjerice, u Češkoj postoji Ured za dokumentaciju i istraživanje zločina komunizma. Uz tu povijesnu lustraciju, gotovo u svim tranzicijskim zemljama srednje Europe podaci o sudjelovanju pojedinaca u komunističkome sustavu represije priječili su njihov politički uspon i djelatnost.


Osuda u rezoluciji
Svojevrsni vrhunac "obračuna" s komunizmom trebala bi biti rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o osudi komunizma čije se prihvaćanje očekuje potkraj mjeseca.
U Hrvatskoj se ništa od toga nije dogodilo. Na visokim su položajima još uvijek ili su bili nekadašnji komunistički kadrovi (primjerice, Ivica Račan), ne postoji nijedna institucija koja bi se pozabavila sankcioniranjem tog razdoblja, ali i osoba koje su ogrezle u zločinima.

Štoviše, dok su u drugim zemljama dosjei suradnika i doušnika komunističkih tajnih službi uglavnom otvoreni i služe za lustraciju komunističkih kadrova, u nas politika već 15 godina krije dosjee bivše Udbe, kako se još i danas kolokvijalno naziva nekadašnja Služba državne sigurnosti koja je naslijedila Udbu. Točno je, Hrvatska je bila žrtva agresije, rat nas je usporio na nizu područja, ali 15 godina nakon pobjede demokracije više nema nikakve izlike da se ne riješi i to pitanje.


Umrli i emigranti
Konkretno, 1993., za ministra Ivana Jarnjaka, MUP je Hrvatskome državnome arhivu predao dosjee Službe državne sigurnosti. To su ponajprije dosjei osoba koje je pratio SDS, ali uglavnom su se odnosili na umrle osobe. Drugi put MUP je predao i dosjee živućih, ali ponajprije iz dijela koji se odnosio na emigraciju. HDA je preuzeo i različite elaborate koje je izrađivao bivši SUP o određenim temama (Crkva, političke stranke, emigracija). Sve je to gradivo dostupno uz određene uvjete, a sadržaj im je vrlo različit. To su najvećim dijelom izvještaji doušnika o pojedinim osobama.

Nekim su osobama prisluškivani telefoni, kontrolirana korespondencija ili praćeni osobni susreti. Neki su od tih dosjea bili vrlo opsežni, pa poneki imaju i više od tisuću stranica! Najveći dio sadržaja dosjea čine izvještaji doušnika koji su uglavnom u dokumentima šifrirani. I dok je popis doušnika iz BiH objavljen u tisku i knjigama, popis doušnika za Hrvatsku ostao je tajan, a i ne zna se gdje je točno niti što je od njega uopće još ostalo.

On je vrlo važan jer su doušnici birani prema različitim kriterijima (ucjenom, plaćanjem, puštanjem iz zatvora...). U Arhivu nema nikakve dokumentacije o progoniteljima, o njihovim postupcima, imenima, nego samo o progonjenima. Zbog toga iz te dokumentacije nije moguće pratiti doseg ni naredbodavaca ni njihovih izvršitelja, već je predajom toga gradiva moguće doznati nešto o progonjenima, o razlozima njihova praćenja, jer su prepoznatljivi "motivi" zbog kojih su bili pod paskom.

Moguće je utvrditi što nije komunistička vlast podnosila, zašto je progonila, pratila i što je u njezinim očima bio "zločin" zbog kojega je bio pokrenut takav aparat doušnika i njihovih naredbodavaca. O naredbodavcima se tek neizravno može naslućivati.Jednostavno, naredbodavci nisu vidljivi, a doušnici su zapravo "prikriveni", jer u Hrvatskoj se nikad nije izišlo s njihovim imenima, barem ne službeno, jer se za neke u tisku nagađalo ili su se međusobno optuživali. Kako je gradivo predano, prema ocjeni MUP-a, nisu poznati kriteriji izbora, niti se zna što je sve ostalo. Činjenica je, međutim, da je već prije 1990. mnoštvo te dokumentacije jednostavno nestalo. Dio je odnijela savezna Udba u Beograd, nešto KOS, nešto je uništeno, tako da je 1900. zatečen ostatak ostataka.


Dosjei u Beogradu
Valja napomenuti da se očito najvažniji Udbini dokumenti nalaze u Beogradu, jer su "protudržavne" informacije bile centralizirane i upućivane i onamo. Uništavanje i krađa nastavili su se i nakon 1990. godine. Iako je danas HSP najglasniji pobornik lustracije, ona je pokušana i za vrijeme Franje Tuđmana. Prvi put je trebala biti izazvana filmom o Bruni Bušiću koji je prikazan na HTV-u 16. listopada 1992. i koji je izazvao val reakcija.

Tuđmanu je trebao kao alibi za lustraciju, pa je postojala namjera da se sastavi komisija čiji bi članovi bili stručnjaci različitih područja. Ona je trebala pročešljati sve dosjee SDS-a i tako provesti lustraciju koja bi, dakako, potrajala godinama. No, Tuđman je odustao jer je bio pod velikim pritiscima, pa čak i pod prijetnjom državnog udara.

HSP bez podrške
Druga se šansa ukazala kad je Hrvatskoj izručen Vinko Sindičić kako bi mu se sudilo za Bušićevo ubojstvo. Ali ni tada se ništa nije dogodilo, a Sindičić je oslobođen optužbe. HSP je predlagao i zakon, ali je ostao bez podrške. Nesankcioniranje komunističkih zločina očito je političke naravi.

Mnogi su vrlo brzo nakon 1990. godine "okrenuli ploču" svoga djelovanja. No, i Tuđman je bio na stajalištu opće pomirbe u kojoj je vidio jedini izlaz za otpor agresoru i uvjet za stvaranje samostalne Hrvatske. Međutim, ne može se sve protumačiti tom "pomirbom". Pojedinci, a možda i političari, pobrinuli su se da se zatre, možda i trajno, trag dokumentaciji koja bi barem do neke mjere mogla uputiti na progonitelje i na komunistički teror.

Treba li to tumačiti i time da se zaštite mnogi koji su prešli na drugu stranu i bili u političkome vrhu? Koliko je u tome bilo i osobnih razloga zaštite? Činjenica je da nikad nitko nije odgovarao za komunističke zločine, za Bleiburg, za ubojstva pojedinaca, za Goli otok...


Očito je Tuđmanova ideja o "pomirbi" imala u tome značajnu ulogu. Ali ne može se sve opravdavati tom činjenicom. U tome treba tražiti i interese pojedinaca i interesnih grupa. Možda i na ovom području premijer Sanader učini epohalan iskorak.


MUP nema ništa, POA čuva šifrarnike

Dosjei suradnika SDS-a nikad nisu u potpunosti poslani na čuvanje u Arhiv jer su u nekima podaci koji su služili u operativnom radu SZUP-u, kasnije POA-i. Među njima su i šifrarnici prema kojima se i danas mogu pregledavati neki davni zapisi. U vrijeme Šime Lučina velik je dio dokumentacije nestao i navodno je uništen pod izlikom otvaranja i prikazivanja transparentnog rada MUP-a u čijoj nadležnosti dosjei više nisu ni bili. Upravo tada, 2002., Ured za nacionalnu sigurnost, kad je s mjesta predstojnika odlazio Tomislav Karamarko, današnji ravnatelj POA-e, dostavio je svu građu pronađenu nakon promjene vlasti 2000. SZUP-u, HIS-u i UNS-u. Ali ne i dosjee suradnika SDS-a. U MUP-u se ne čuvaju dosjei i evidencije koje su nekad pripadali SDS-u. (T. Bo.)


Zločini bez traga

Dokumenti su uništavani, o tome nema nikakve sumnje. Na jednome dokumentu s kraja 80-ih godina, koji je sadržavao podatke o smaknućima bez suda neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, stoji bilješka: "Uništiti radi poznatih razloga." Nama danas nije poznato koliko je zločina učinjeno bez pismena traga. Niti nam je poznato koji su dokumenti uništeni neposredno prije 1990. godine, niti je li i što je uništeno nakon 1990. godine. O tome možemo samo nagađati.

Pogledajte na vecernji.hr